Utorak je na Jarunu donio promjenu.
I dok su u ponedjeljak lile samo suze nakon ispadanja s Eura, utorak je Zagreb polijevala stara, dobra inmjuzikaška kiša. Već pri samom putu na INmusic festival bez kabanice, osjetio sam da će preda mnom biti nešto duža večer nego dan prije upravo zbog toga. Postoji određena čar u tom, za taj festival svojstvenom mazohizmu, i upravo mi je ta spoznaja rano u glavi odbacila svaku kapljicu kiše kao formu prijetnje nego, naprosto, dijela festivalskog folklora INmusic festivala.
Pripomoglo je i to što sam već pristizao na festival u trenutku kada je 15-20 minuta na Main stageu svirao Dogstar. Za one koji ne znaju, ako je takvih uopće, radi se o bendu u kojem bas-gitaru svira Keanu Reeves. Činjenica da sviraju od 18.30 upravo je festivalskoj organizaciji korisna, jer će masa ljudi doći ranije zbog Keanua, kiši unatoč, a istovremeno je i logična – jer taj bend, osim činjenice da u njemu svira mega poznati glumac – nije ni zaslužio kasniji slot, čak ni na INmusicu.
Ne želim reći da su loši, ali su toliko prosječni da su loši i sama činjenica nisu poznati ih spašava u mojim očima – što se kroz povijest mog pohođenja festivala ne bi moglo reći za Interpol, Foalse, National i brojne druge ubibožije. Od njih nisam puno ni očekivao, pa mi nije bilo krivo što nisam dobio. Pamtit ću obradu Curea “Just Like Heaven” i to je sve. Jedino što me iznenadilo jest činjenica da Keanu nije svirao na kiši. Čovjek toliko u javnom prostoru voli ići protiv svoje komocije ako postoje kamere i objektivi u 50-metara od njega da mi je malo i čudno bilo da nije skočio u blato. Internetom su kružile njegove fotografije kako sjedi pored ulaza u Westin u klasičnoj hobo pozi i više ne zna čovjek što bi mislio.
Ali – Keanu Reeves uživo i haj, viđeno je i to, poslušan je i Dogstar. Nadalje, Paolo Nutini na Main stageu.
Mladi škotski kantautor više nije toliko mlad kao što je bio 2015. na INmusicu, ali mu je nastup zreo, čvrst i ne toliko kenjkav što je dovoljno da ga propelira u nešto vrijedno aktivne pažnje. Fan naročiti nisam i pjesme znam više po naletu nego po namjeri da ih slušam, ali ono sitno što znam, popratio sam s pažnjom i zanimanjem.
Posljednjih godina, interes za tim nekadašnjim wunderkindom kao da je splasnuo, ne zbog manjka kvalitete nego manjka diskografskih izdanja. Od posljednjeg posjeta Jarunu, Nutini je objavio samo album Last Night in the Bittersweet 2022. godine, stoga je setlista uglavnom sačinjavala pjesme s tog izdanja, uz poneku iz ranijih faza. Inače, jedan klasični, presjekast nastup koji je bio nešto vokalno zanimljiviji i autoritativniji, a opet melankoličniji.
Nije si ni Nutini pomogao nego je prispomenuo kako je Keanu Reeves nastupao ove večeri na INmusic festivalu, što je očito postao određen motiv kod svih ostalih izvođača, i to ne samo u utorak.
Nakon Nutinija, sljedećeg izvođača, Amerikance iz Gossipa, dočekali smo na World stageu. Kažem dočekali, jer smo ih čekali i to za festival netipičnih 20-25 minuta. Odmah po dolasku, frontmenica Beth Ditto se ispričala te pojasnila da kasne zbog njenih zdravstvenih problema, da bi potom bubnula kako nastupa s covidom. Čudno je to bilo za čuti, pomalo nehigijenski i nedosljedno, s obzirom na to da se upravo zbog toga festival nije održao dvije pandemijske godine, ali tko sam ja da sudim. Drago mi je da su se na koncu pojavili jer su svojim veselkastim indie pop-rockom pomalo razbuktali atmosferu koja je na trenutke ponovno zbog jakih proloma kiše spljašnjavala – ili je to bilo kiši unatoč? U svakom slučaju, ni bolest nije spriječila Ditto da nam pokaže što znači scenska persona, i kako se može biti istovremeno bolestan i animirati publiku. Nije da to inače tražimo od izvođača i glazbenika, ali njoj je uspjelo.
Kako je koncert išao svojim nešto kraćim tokom, sve sam više uviđao da je Gossip jedan od onih bendova čije pjesme zapravo znam, ali ih ne spajam s bendom. Moćni momenti koje vrijedi izdvojiti je obrada Princeove Purple Rain u prigodnom trenutku te najpoznatije Move in The Right Direction te Heavy Cross, ponešto skraćena zbog manjka vremena. No, ono što sam u početku zamjerao, na kraju zbog okolnosti nisam mogao jer je frontmenica Gossipa dala sve od sebe da nam pruži dobru zabavu u tih 45 minuta, sebi na štetu. Nadamo se da je negdje na turneji, zdrava, uz otvorenu mogućnost Gossip ponovno održi koncert u Hrvatskoj, jer materijala za zabavu imaju.
I na koncu, Hozier. Ovaj Irac na glasu je kao najvjerojatnije najveći lažni one-hit wonder. Odajem mu poštovanje jer je jedini izvođač koji u utorak nije poimence spomenuo Reevesa, nego Dogstar. A i zbog činjenice da je izrazita pojava koja ti ulijeva određenu sigurnost, jer se ponašao kao pravi frontmen, moćan glazbenik koji pjeva, svira i u globalu – radi posao zabave publike. Odvojio je nekoliko trenutaka i da se osvrne na stanje u svijetu, na činjenicu kako za mnoge stvari u životu možemo biti zahvalni dok ih istovremeno uzimamo zdravo za gotovo, a što ljudi u Gazi koji “trpe invaziju i okupaciju” ne mogu, pobravši pri tom komentaru masovne salve povika i odobravanja iz auditorija.
Meni je već pomalo bilo previše – koliko god volim INmusic zbog mazohizma i šetnja po tom, istovremeno prazno-gužvovitom, kišnom enfant terribleu među festivalima, problem mi radi da je usred radnog tjedna, a neposredna blizina Jaruna bi uzimanje godišnjeg učinila nepotrebnim. To se slomilo na mojim mogućnostima aktivnog praćenja te sam napuštao festivalsku lokaciju prije nego čujem tu famoznu “Take me to Church” – toliko smo je svi već puta čuli da je nisam ni bio željan. A i čuo sam je, samo kilometar dalje.
Utorak je bio, kiši unatoč, za festival bio iznenađujuće zahvalan dan. Pa čak mi je i zbog Dogstara drago, sad kad sam na kraju izvještaja. No idući puta neću žuriti u 6 popodne na njih, to mi je INmusic otkrio.
Komentari preko Facebooka