Adam Semijalac i ženski vokalni sastav Fige oduševili rasprodanu malu dvoranu Lisinskog. Album “Ode Dite” je dobio novo ruho i dodatno pokazao svoju autentičnost, snagu i važnost.

Kada sam inicijalno vidio da će Adam zasvirati u Lisinskom, jedina misao mi je bila “moram biti tamo”. Značilo je to i pomicanje predavanja na konferenciji, koja je razlog zašto malo kasnim s pisanjem izvještaja, no jedna stvar je sigurna – isplatilo se.

Ode dite, a duša stade

Adamov rad pratim negdje od izlaska njegova drugog albuma Hate is a Wonderful Thing kojeg izdaje pod imenom Bebe na Vole. Već je tada bilo jasno kako Adam donosi nešto jedinstveno domaćoj sceni, makar su spomenuti albumi bili na engleskom jeziku. Adama sam i upoznao tako jer sam “morao” imati vinil primjerak albuma, a više ih nije bilo u trgovinama pa sam morao ići ravno “na izvor”. Nakon toga je došao album Tanac za crnoga vraga, koji je bio slušan, ali je, ipak, album Ode dite više privukao pažnju, kako moju tako i pažnju glazbenih kritičara. Ode dite smo mogli naći na nizu top ljestvica domaćih albuma, ali i onim posvećenim world glazbi.

Foto: Tomislav Jagar

Ode dite je od prvog slušanja bio osuđen na repeat i ni sam ne znam koliko sam puta prevrtio taj album za kojeg mi je jako žao da nije (još) na vinilu. Autentičnost i “istina” glasno i tužno viču iz ovih pjesama. Sam Adam kaže “Dugo sam želio napraviti album s tradicionalnim instrumentima koje dosad nisam svirao. Dangubica me privukla jer je vrlo “primitivna”. Ograničena. Nedostaju joj polja odnosno tonovi. Nije kromatski instrument. Slično je i s bugarijom. Pet žica i “istina”. Tvrda k’o život.” Jedini nedostatak albuma je njegovo trajanje od nešto preko 35 minuta, no bilo je jasno da je domaća glazba bogatija za jedno iznimno glazbeno ostvarenje.

Album Ode dite je ljubavni i antiratni album, ali je i moj pokušaj ponovnog prisvajanja folklora našeg podneblja. Progovara o međugeneracijskoj traumi koju stvaraju ratovi. O traumi uzrokovanoj teškim fizičkim radom koji čovjeka nosi u smrt. O surovosti i sirovosti života. O gubitnicima.

Sva tuga koja se osjeti na albumu mora doći od nekuda, a u Adamovom slučaju vjerujemo da je postojalo mnogo toga što se moglo pretočiti u ovaj album. Nakon operacije karcinoma štitnjače je izgubio glas/dio vokalnog raspona i pomislio, kako kaže za Nacional,: “… možda je bolje umrijeti pjevajući nego živjeti bez pjevanja. Naravno da mi je drago što sam pobijedio to sranje, ali kao da mi je netko iščupao dušu iz tijela. Ukrao ogromnu količinu životne energije. Uništio mi samopouzdanje, poništio me kao čovjeka.”. Možda sam lud, ali sam imao dojam kao da sam osjetio to od prvog slušanja albuma, prije nego sam pročitao cijelu pozadinu stvaranja albuma.

Novo ruho albuma

Kako se Adamu nije glas vratio u mjeri da bi mogao sam otpjevati cijeli koncert, na ovom su ga nastupu pratile vokalistice okupljene pod nazivom Fige. Ovo pojačanje vokalima Vinke Bedeković, Zrinke Džoić, Tine Mijolović, Ines Stefanovske i Ana-Marije Zubčić, rezultiralo je novim aranžmanima koji su cijelom albumu dali svojevrsnu alternativnu verziju koja, blago rečeno, oduševljava.

Album je izveden studijskim redoslijedom tako da smo otvorili s Kajanjem, koje je odlično postavilo ton večeri i zacementiralo nas u atmosferu tradicionalnog iskrenog “bluza”. Nakon jedne poletne Budalice, Adam je podijelio s nama inspiraciju za pjesmu Dida, a to je stara praksa ostavljanja starih ljudi da umru u kakvoj šumi ili divljini kada se obitelj više ne bi mogla brinuti za njih.

Sam album dijeli ime s pjesmom Ode dite, koja također ima prilično morbidnu priču u pozadini. Adam pripovijeda staru priču iz Posedarja, gdje je čovjek nosio u torbi dijete koje je preminulo kako bi ga zakopao negdje i pri tome naiđe na prijatelje koji boćaju. Nakon poziva da im se pridruži, čovjek objašnjava što se dogodilo i na kakvom je pohodu, na što mu prijatelji odgovaraju nešto u stilu: “pa već je mrtvo, neće mu ovo odmoći”. Ovakav, na prvu morbidan, pristup tugovanju je ono što je inspiriralo Adama za stvaranje istoimene pjesme.

Foto: Tomislav Jagar

Prateći vokali su dodali potpuno novu dimenziju pjesmama i, iako je prvotni razlog spajanja ovih velikih talenata na pozornici tako nesretan, rezultat je bio nešto posebno. Dva dana nakon koncerta, i dalje mi se fantastična izvedba pjesme “Cile zime” neprestano vrti u glavi. Najiskrenije se nadam da će nešto potaknuti sve uključene da snime novu verziju albuma ili bar nekih pjesama. Ima posebnosti u tome da ova izvedba ostane samo trenutak kojemu smo, mi privilegirani, imali priliku prisustvovati, no ne mogu se oteti osjećaju kako je to velika šteta za glazbu s ovih prostora. Razmišljanja su to koja me prate dok se sjećam kako sam se naježio na stihove “Bacila si srce ti u rijeku/ gorke suze sada meni teku”.

Posebno se istaknuo novi aranžman pjesme “Nesreća“, gdje je Adamovu izvedbu cijelo vrijeme pratio kolektivni plač, jauk i takozvano naricanje djevojaka, dok je sama pjesma ubrzana. Ovo naricanje jednim dijelom može podsjetiti na “narikače”, ali osobno me najviše podsjetio na atmosferu filma Midsommar i kolektivnog proživljavanja emocija zajednice do razine koja postaje pomalo zastrašujuća.

Foto: Tomislav Jagar

Nakon izvedenog cijelog albuma, dobili smo bis poslasticu s novom verzijom pjesama “Baba Ljuba blues” i “Kad te gledan” koje su nas dodatno oduševile. Uslijedio je gromoglasni pljesak i zviždanje za koje se činilo kao da nikada neće završiti, a Adam i Fige vraćali su se tri ili, čak, četiri puta nakloniti.

Izvorišta i Lisinski srijedom

Ovaj posebni doživljaj je zapravo početak jedne zanimljive suradnje koju nam je približio Emir Fulurija, poznat po promociji world glzabe i programu Vrelo zvuka koji se odvija u Močvari. U listopadu nas očekuje koncert proslavljenog sevdalijskog glazbenika Damira Imamovića, u studenome nastupa talijanska pjevačica nevjerojatnih vokalnih sposobnosti Maria Mazzotta, a prosinac je rezerviran za originalne Istrijane, grupu Veja.

S obzirom na ovakav početak, velika su očekivanja za nastavak programa kojemu se veselimo pridružiti.