Posljednjih desetak godina, vjerojatno i duže, glazbeni albumi štancaju se s istom tematikom (ljubav, seks, alkohol, novac,…). Takvi su albumi postali većina, no svaka većina mora imati svoju manjinu. U ovom slučaju nije riječ o podjeli na ove i one, na vaše i naše, u ovom slučaju riječ je albumu Manjina, Damira Avdića. Manjina progovara o socijalnima temama, o realnosti i trenutnom stanju društva okovanim lancima kapitalizma.

Pojedinci koji čine manjinu u glazbenom svijetu i prate dosadašnji glazbeni opus Avdića lako će shvatiti poruku koju donosi Manjina. Oni drugi ipak neće shvatiti ništa od onoga što govori bosanski psiho.

Manjina je zapravo svojevrstan vodič za život u postjugoslavenskim državama gdje jebemo zdrave žene da nam rađaju zdravu djecu, koja će pucati tačno u metu. Numera  Čuvaj se, s kojom započinje album, reprezentira upozorenje za sve one nacionaliste, patriote i one ljubitelje manjina. Graha ovaj put ne iznosi samo problematiku društva, već iz njegovih tekstova možemo doći na trag rješenja okovanog društva, koje kleči na koljenima gledajući ogromni i tanki TV na kojem se prikazuju gladni i ugnjetavani. Poziva li Damir na mržnju i oružje? Naravno da ne, svjestan je što znači mržnja i oružje među sedam milijardi robova. Za razliku od prijašnjih diskografskih izdanja koja su političko-socijalno-društveno angažirana Manjina donosi i ljubavne numere kao što su Bit ću kamen i Ljubim te, što u prijašnjim izdanjima nije bilo uobičajeno. U naslovnoj pjesmi Manjina možemo slušajući vidjeti trenutnu situaciju koja se oko nas događa ( izbjeglice, izbori, „ostali“,…).

Kroz cijeli album provlači se jedan vokal, jedna gitara, a sve to dolazi od jednog čovjeka koji govori tako malo, a ipak toliko mnogo. Bez bubnja, bez bas gitare, samo elekrična gitara, distorzija i glas s porukom. Kapitalizam Macht Frei svojevrsno je izrugivanje prema sve većem broju kreatora sintetičke glazbe koji zbog kolektivnog kapitalističkog orgazma posrću ka građanskoj dužnosti da napravi „ništa“. Osim što Kapitalizam Macht Frei izruguje sintetičke „glazbenike“, izruguje i obične građane koji nisu angažirani oko političko-socijalnih tema.

Slušateljima preporučamo da sjednu i poslušaju cijeli album s razmišljanjem. Mnogi neće shvatiti poruku „Manjine“ dok će se malobrojni ipak osvrnuti oko sebe i zapitati se „gdje ja to živim i zašto dozvoljavam ovo što mi rade“. Na pravim obožavateljima ostaje još posjetiti Avdićev live performans  te pogledati i poslušati njegovu poruku koju nam odašilje. Za sve one ukalupljene, uhljebljene, nacionalizmom zatrovane, kapitalizmom okovane i sintetikom porobljene preporučamo da nastupe Damira Avdića obilaze u što širem luku. Prozvani ionako neće shvatiti apsolutno ništa, a pogotovo neće shvatiti kako Avdić nije budala, srećo.