Sinoć je britanski trip-hop bend Morcheeba održao svoj 12 koncert u Lijepoj našoj, a Boćarski dom bio im je premijerni domaćin za sedmi zagrebački koncert. Treba napomenuti da su nekoliko koncerata, između ostalog i onaj 2016. u Tvornici kulture, održali pod nazivom „Skye & Ross“, budući da je originalan član postave Paul Godfrey, brat od Rossa, napustio sastav koju godinu ranije. Za slabije znalce, riječ je o eklektičnom sastavu koji u svojoj diskografiji, uz par hvaljenih albuma, ima i jedan za istinske anale, Rolling Stonea ili bilo koga drugog, u vidu eponimnog Big Calma iz 1998.

Postojali su, od 2016. brojni planovi da se u posjeti njihov koncert, s obzirom na to da se radi o jednom od omiljenijih mi sastava, ali njihov besplatni zagrebački koncert na Danima piva 2019., polučio je takvu gužvu da je odustajanje bila krajnja, ali i jedina mjera. Otad su nastupali po Rovinju, Dubrovniku i Puli, vješto birajući auditorije koji odgovaraju intimi njihovog nastupa, ali Zagreb je trebao ipak nakratko pričekati.

FOTO: Luka Antunac

I tako sam od 2019. tražio repete i – evo, dočekah svoju priliku. Premda je koncert u zajedničkoj organizaciji Tvajlajt Promocija i Boogalooa najavljen razmjerno kasno, krajem rujna, Morcheeba je ime koje zagrebačka publika voli i nije postojalo previše scenarija u kojem bi Boćarski dom zjapio poluprazan iako se nije radilo o rasprodancu.

Predgrupa je sinoć bila Sara Renar, zajedno s basistom Dimitrijem Simovićem, saksofonistom Markom Lucijanom Hraščanecom i svojim MIDIjem. Riječ je o domaćoj kantautorici koju ne treba pretjerano predstavljati poznavateljima alt scene. Kako je sama Sara rekla, set koji su dobili je „kratak, ali sladak“, što odgovara stvarnom stanju.

Poput zavodljive gejše, Sara je iskoristila svojih 20-ak minuta da se dodatno predstavi domaćoj publici koja ju je sasvim lijepo prihvatila. Njena glazbena poetika odgovara Morcheebinom izričaju te stoga ne čudi da je publika bila sve responzivnija kako je njen nastup išao svojim tijekom. Posljednja skladba Tišina je tu atmosferu dodatno raspirila, u nesrazmjeru s nazivom, prije nego što se ona zahvalila prisutnima te ih pozvala na uživanje u onom što slijedi.

FOTO: Luka Antunac

Sa zanemarivim kašnjenjem koje još spada pod „akademsku četvrt“, na sceni se ubrzo pojavila petorka uz gromoglasno odobravanje domaćina. Od zadnjeg se druženja ponešto promijenio sastav benda, pa je Morcheeba od obiteljskog projekta braće Godfrey uz Skye, postao obiteljski band obitelji Edwards-Gordon. I dok je Skye glavna i vječna vokalistica, a glavni gitarist Ross, suprug od Skye – Steve Gordon je basist, bubnjar je njihov sin Jaega, a na kljavama Dom Pipkin.

Prilično je nepotrebno navoditi niz pjesama i setlistu premda ćemo i do toga doći; ono što je zajednički nazivnik svih njihovih koncerata je ta magična, na vesel način sjetna i melankolična atmosfera koju izaziva vokal od Skye. Povremeno je od publike tražila da joj pomogne u izvedbama, a uključivanje publike uvijek je dobar lakmus papir za osjet o tome kakva je atmosfera.

Očekivano, najviše feedbacka u vidu singalonganja i recepcije publike polučile su Never an Easy Way i Trigger Hippie, ali i Oh Oh Yeah, oko koje je pripomogla i publika. Prije nego su izveli Get Along, Ross se obratio publici pojašnjenjem kako su u Morcheebi, u svjetlu svih događaja, oni anti-war sastav u svakom mogućem pogledu, nakon čega je uslijedila spomenuta pjesma.

FOTO: Luka Antunac

Potom se dogodio kraći prekid, budući da je Skye u trenutku pozlilo. Kako i neće, kada nam je pokazala u kakvim džombama, da se tako izrazim, ova simpatična crna kraljica senzualno pleše i predvodi tu ritualnu misu plesa i smijeha. No, ubrzo se vratila i nastavila, kao da se ništa nije dogodilo. Uslijedile su Part of the Process te Blood Like Lemonade, da bi se potom dogodio još jedan simpatičan intermezzo, kada su iz Morcheebe na binu pozvali domaću glazbenicu i kantautoricu Irenu Žilić.

Povod je bio, pa možemo reći povijestan trenutak, baš kako su ga opisali Ross i Irena, a to je zajednička izvedba Irenine pjesme Mjesec – naravno, Moon u Morcheebinoj inkarnaciji. Radi se o skladbi koju Morcheeba redovno izvodi zadnjih godina uz, jasno, Ireninu dozvolu, a ovaj zagrebački koncert bio je odlična prilika da ju premijerno izvedu zajedno. Naravno, na izrazito odobravanje publike. Irena se potom zahvalila publici te Morcheebi i, poglavito Skye, koju s punim pravom naziva ženom-zmajem (zmajicom?). Uskoro je i Ross dao svoja dva centa na ovu suradnju, uz dodatak kako im je Zagreb najomiljenija destinacija na svijetu, na očekivano gromoglasno odobravanje publike.

Uvijek mi je to pomalo prazno čuti, pogotovo od jednog benda svjetskog glasa. Učini mi se pomalo lažnim, premda sam se čitanjem vlastitog izvještaja iz 2016., s početnog paragrafa, podsjetio da su to rekli i prije sedam godina. Ima neka tajna veza, bit će.

Za kraj regularnog djela koncerta, jer bis je itekako očekivan – barem u gradu koji vam je najdraži na svijetu – izveli su Let Me See te najmagičniju Rome Wasn’t Built in a Day, sveopću himnu pozitivne energije. Jučer, doduše, nisam imao tako katarzičan moment kao 2016., jer je ipak nešto što sam kao već čuo, ali je uvijek lijepo, bez pogovora.

Nakon kratkotrajne pauze od nekoliko minuta, vratili su se i pružili nam svoju obradu Gershwinove Summertime i sve nas pozvali na ples uz Blindfold, u koju su ubacili snippet Bowieve Let’s Dance. I s plesom nas pozdravili.

FOTO: Luka Antunac

Simpatičan se trenutak dogodio kada su se gornjim hodnikom na tribini šuljali prema backstageu, a auditorij ih nagrađivao i pozdravljao unisonim pljeskom i urlikanjem dok smo si međusobno mahali.

Lijepa subota u režiji Morcheebe, Tvajlajta i Boogalooa je bila iza nas – premda su je neki nastavili u Boogaloou na službenom afterpartyju. Boćarski dom, na kojem sam posljednji puta bio 2018. na Body Countu, još se jednom ispostavio kao sasvim korektna dvoranska lokacija kao veća alternativa Tvornici kulture. Ili barem podjednakom Domu sportova te prokuhaloj Hali. Pitanje je zašto ga koncertni promotori izbjegavaju.