Iz grada Denvera, novopečenih NBA prvaka, po treći su put jučer u Hrvatsku stigli Slim Cessna’s Auto Club, bend kojeg je noćna mora žanrovski kategorizirati. To vam je jasno čim vidite Slima Cessnu, vokalista i frontmena, koji kao pravi MAGA Amerikanac sa Srednjeg zapada nastupa u kaubojskom šeširu, i tik uz njega, ispijeni lik Jayja Munlyja (Munlyja Munlyja), koji pak kao da je miks batlera obitelji Addams i više-undead-manje-šminka verzije Marilyna Mansona.

Jahvo Joža

Inače, vrijedi napomenuti da je Munly bio gost Močvare i to relativno nedavno, sredinom listopada, s jednim od projekata na kojem je uključen veći dio cijele SCAC familije (ali ne i Cessna) – Munly and the Lupercalians.

Njihov žanrovski koloplet presijava se iz pjesme u pjesme – i dok country crta presijeca uglavnom cijeli opus, ima tu nešto americane, ali i gothic-cabareta, religioznih gospela, sve to ispremješano uz pinku folk-rocka gdje, kada dobijete ovakav koktel, gdje vam začudo, nijedan eventualni žanrovski minus (kao što je meni čisti country) ne smeta. Nešto slično sam već slušao davnih dana u Močvari, uz nešto više psihodeličnih primjesa, kada su nastupali Stevenson Ranch Davidiansi. Lirska estetika grupe zvuči točno kao nešto što bi se bez ikakvih problema moglo naći na nekom alt-soundtracku za kakav idući nastavak Rockstarove gamerske megahit franšize Red Dead Redemption.

Jahvo Joža

Kroz jednoipolsatni nastup proveli su nas kroz neke vlastite standarde, koji su im priskrbili svojevrsni cult-following, kao i nekim spin-off projektima i grupama koje su putem izronile. Bilo je tu i teškaša poput This Is How We Do Things in the Country, ali i prave preacherske Hold My Hand, koja je bila jedna od favorita publike sudeći po reakciji. Općenito, setlista se odnosila na presjek karijere s fokusom na album Cipher iz 2008., da bi nakon lažnog odlaska Slima i ekipe, uslijedio bis zaključen uz Kristoffersonovu For the Good Times – gdje se Cessna zahvalio prisutnima na “good timesu” u Zagrebu te ih poželio svima prisutnima.

Koncert kao koncert, bio je sasvim u redu, održan na prihvatljivoj razini, a da je bio duži – ne bi valjalo. Iz prostog razloga što Močvara, kao jedan od mojih najdražih koncertnih venuea, preko ljeta pri posjećenijim koncertima od koncertnog prostora postaje demonski inferno gdje sam se jučer uistinu osjećao opčinjen – doduše, ne nekom jačinom propovjedničke žestine Slima Cessne, koliko strahom od topljenja. Manjak dovoda zraka, unatoč otvorenim vratima, problem je koji potrebno riješiti.