Kasnila je dvadeset minuta, no nema veze, čak se dvadeset puta ispričala što kasni. Da sam se i ljutio na nju, tad bi već bio razoružan njenom iskrenošću. Sabina Herman je došla na naš razgovor upravo onako kako je i najavila – s dobrim raspoloženjem i gitarom na ramenu.

Prije par sam mjeseci na televiziji pratio jedan glazbeni program i svirala je jedna pjesma koja mi je privukla pažnju jer je bila drugačija, zvučao je glas drugačije, zvučala je ta osoba drugačije… Morao sam doći do tog velikog ekrana i pogledati što se događa…

Al’, to nisam bila ja. (smijeh)

Jesi. Zato si sad ovdje s nama. Pisalo je Queen of Sabe. Sad znam da je Queen of Sabe zapravo Sabina. No, nisi ti jedina u tom bendu, iako si krenula solo, no sada je to bend… Reci mi nešto o svojoj posadi, s kime sviraš i kako ste se našli?

Pa, ja sam krenula sama. Do onog trenutka kad sam počela autorske pjesme raditi, znači negdje od 2007., cijelo vrijeme sam sama radila. Sama sam svirala i onda mi se u jednom trenutku pridružio moj šogor današnji. On je bio na gitari tako da smo nas dvoje akustično svirali godinama. Tek mi se prošle godine na RockOff-u pridružio cijeli bend, znači Hrvoje Studak na basu i Oliver Marčetić na bubnju. Tak da smo sad svi skupa, ali nije se puno promijenilo u vidu aranžmana na pjesmama ili moje produkcije na albumu.

No, doduše, promijenilo se da si krenula na engleskom stvarati pjesme a sada si prešla, to jest prije nekoliko godina, na hrvatski. Zašto si krenula s engleskim? Zašto je bilo lakše krenuti na stranom jeziku i onda prijeći na materinji jezik?

Koliko god smiješno i čudno zvučalo, ja sam ipak odrasla na stranoj glazbi i jednostavno sam kroz djetinjstvo putovala kroz taj engleski i jednostavno mi je bilo lakše i prirodnije na engleskom se izraziti. Koliko god da to nekome neuobičajeno bilo. Možda je to bilo što sam imala manje samopouzdanja vezano uz sviranje pa mi je možda bilo jednostavnije što me možda netko ne razumije što pjevam… Trebalo mi je stvarno godine da se odlučim pjevati na hrvatskom i zapravo me Mark Mrakovčić, moj producent, nagovorio da snimimo moju prvu stvar „Tragovi“ koja je neočekivano, meni barem, bila jako dobra. I dobro je prošla. Svidjelo mi se puno više nego što sam mislila da bude.

Tu si pjesmu  zapravo prevela s engleskog na hrvatski…

Da. Iako se ta pjesma prije zvala „Breaktease“ mi nismo bili baš, od početka samog, oduševljeni njenim aranžmanom. Bila je onak’ dosta demo napravljena i nismo baš predugo ni radili na njoj. To je bila jedna od prvih pjesma koje sam napravila. Zanimljivo je da je „Breaktease“ izdana na engleskom prvo, ali je bila napisana na hrvatskom od početka. Znači od početka je ona „Tragovi“ zapravo samo što ja nisam htjela pjevati na hrvatskom.

Što te točno potaknulo, kad se vratiš godine unazad, na stvaranje glazbe, na to da budeš kantautorica, da pišeš svoje stvari?

Evo iskreno, kad sam mala bila još i kad sam bila u srednjoj školi to mi je bio najveći san da sviram pred publikom u nekom zadimljenom klubu. To sam ja tako imala neku viziju, ali mi se to onda činilo nemoguće, to se nikad neće desiti. A stvarno malo treba za to. Potaknulo me jednostavno to što sam voljela svirati, voljela sam glazbu a kroz glazbu koju sam slušala sam se inspirirala i došla sam do nekih svojih nota.

Sada evo sviraš po klubovima, svirala si na puno mjesta. Bi li istaknula neko mjesto kao posebno, neko koje ti se posebno svidjelo i na koje se rado uvijek vraćaš?

Vintage. Vintage Industrial Bar. Ne samo zbog samog prostora i kako sve to zvuči na koncertu i zbog super tonaca, nego zbog organizacije. Znači, Perica Štefan i Branimir Kopecky koji rade u organizaciji, bilo Good Vibrations bilo nešto drugo, oni se pobrinu da sve to savršeno bude. Tako da mi je s njima gušt raditi i gušt mi je svirati tamo.

A ima li možda neko mjesto na kojem još nisi nastupala no baš bi ti se čini – tamo bih htjela nastupati? Recimo, mogu bubnuti, Tvrđava svetog Mihovila u Šibeniku…

Baš si dobro bubnuo mogu ti reći. Da, baš je to super mjesto. Iako volim tipa kino ili teatar prostore. Nisam imala priliku na takvom mjesto svirati. Jesam čak u Ivaniću no to je ipak bilo malo otvorenijeg tipa. Ali, baš te neke teatar prostore… Ali, i taj Mihovil, ta tvrđava, to mi stvarno prekrasno izgleda. Kažu pozornica s najljepšim pogledom.

Rekla si da ne razmišljaš previše oko svoje glazbene karijere. Bio sam nedavno na tvom koncertu, trebao sam napisati izvještaj i pratio sam sve izvođače koji su bili prije i poslije tebe pa sam sve analizirao. No kada si ti došla jednostavno sam se isključio, maknuo sam papir od sebe…

Hoćeš da se zacrvenim? (smijeh)

Al’ bilo je lijepo jer sam samo slušao i ne analizirao što se događa. Jednostavno sam pustio tebe da odradiš svoj posao. Mislim da dosta ljudi koji se povežu s tvojom glazbom, te vole zbog otvorenosti. Tako da ćemo se sada maknuti od svega toga – glazbe i glazbene karijere, što te uvijek valjda ispituju…

Što voliš raditi? Gdje je Sabina za ružnijih dana, evo poput ovog?

Evo sad odmah mogu reći da je meni ovo predivan dan. Ja baš volim ove sive dane. Ja sam zimsko dijete i dijete jeseni i baš volim kad je kiša i kad je ovak’ malo sivo. Onda se nekako zatvorim i uvijek nešto radim. Kad je vani Sunce onda mi je bed kaj ne mogu izaći jer nešto moram raditi.

Obožavam puno toga. Volim se voziti na biciklu. Volim provoditi vrijeme sa svojom obitelji. Imam kćer koja ima deset godina pa, hvala bogu, imamo uvijek teme. Volim u zadnje vrijeme slobodno vrijeme. Danas sam baš pomislila kako ima ljudi koji su na godišnjem odmoru odmaraju i ništa ne rade ili rade što god žele. A ja ne znam što je to, ne znam kad se to zadnji put desilo.

Spomenula si prije da imaš vlastiti obrt, to je dakle…

A totalno nepovezano s ovim što radim, vezano je uz organizaciju vjenčanja. Portali, mobilne aplikacije i tako. Uglavnom ti neki web i online servisi da si mladenci lakše organiziraju vjenčanje (smijeh). Smiješno je da sve to što radim nisam koristila jer ja nisam bila tip koji to tako želi organizirati. Ali drago mi je da si netko može ovako pomoći.

Osim glazbe i vjenčanja, što je vezano uz ljubav. Ima li nešto što bi htjela raditi u budućnosti…

E znaš šta mi je neprežaljena ljubav? Volim amaterski fotkati, drugačije ne znam i nemam vremena tome posvećivati vremena. No moram priznati da baš uživam u tome. Cijeli život sam nekak’ se dotaknula nje pa sam krenula fotkati pa sam išla na neko natjecanje u školi. Pa me ta glazba povukla, ali moram priznati da mi je fotkanje nešto neostvareno. Ako se neću primiti fotografiranja ozbiljnije sljedećih deset godina znam da ću sa šezdeset reći gdje mi je bila pamet.

I htjela bih se voziti biciklom po Islandu (smijeh).

Uvijek neka hladna mjesta, nikad nije plaža i sunce?

Ne nije, ja sam išla na medeni mjesec na Island i to su me svi gledali u nevjerici i kao zašto nisam otišla na Maldive? Ali nisam se tamo provozala biciklom, da vidiš kako je to tamo onda bi shvatio koliko je to stvarno hrabro za napraviti. Dakle, to je evo jedna hrabra stvar koju bi voljela napraviti.

Voziš li se po Zagrebu s biciklom?

Da da.

Ima li problema sa stazama na koje se biciklisti žale?

Ja sam odlučila riskirati kaznu. Ja nisam ona koja se vozi po cesti. Tako da ako treba platiti ja ću platiti za svoj život.

Nećeš im objasniti da se radi o život i smrti?

Vidjela sam da su sad na biciklu pa ako može nek’ me stigne. Uveli su bicikle zato kaj smo mi s biciklima a oni u autima pa pobjegnemo mi lako…

Dakle postoje neke tajne rute…

Da da. Ali vidjeli smo im bicikle i nisu tako dobri kako izgledaju. Mi koji smo više na biciklima ćemo ih pobijediti.

Kad smo se dotaknuli plavaca na biciklima, ostat ćemo u tom nekom socijalnom kontekstu – tvoja pjesma „Nismo bogovi“ i konceptualni video, što se nalazi iza te pjesme i tog videa?

Ta je pjesma baš prigodno sjela za vrijeme onog referenduma. Svaka moja pjesma govori o nekim mojim emocijama i samo sam tom pjesmom htjela reći da mi nismo bogovi i da se ne moramo stavljati u položaj nekih moralnih sudaca.

Kako ide kreativan proces kod tebe, dođe li prvo tekst pa glazba?

Ne znam. Ja svaki put kad napišem pjesmu kažem da je ovo definitivno moja zadnja pjesma. Nikad mi ne dođe tekst ako to išta znači. Nikad ne napišem glazbu na tekst. Nisam ni probala, ne znam da li bi znala čak. Nemam pojma, obično uzmem gitaru u ruke pa kaj god da se desi…

I kaj bu se desilo sljedećih par mjeseci, album je vani, koncerti se događaju, ljudi dolaze…

Sad je bitno da se album ispromovira. Kako kroz radio ili kroz koncerte. A što se tiče drugog albuma, uopće mi je glupo već pričati o tome kad je ovaj tek praktički izašao i na njega sam godinama čekala, odnosno radila. Ali moram priznati da već imam dosta pjesama. Tak’ da ne znam. Vidjet ćemo. Neću reći da će biti prebrzo jer sam i za ovog rekla da će biti 2013.

I za kraj, kako bi se reklo, dvije-tri pametne…što bi poručila…

Pa to je užasno teško pitanje.

Evo nek’ bude još teže… Što bi poručila mladim glazbenicama, djevojkama koje se nalaze u pretežno muškom društvu? Prošli si tjedan na koncertu bila jedini ženski izvođač…

Kak’ su me mučki stavili jedinu curu (smijeh). Jesi skužio da sam najviše pričala na stageu, to je bilo najsmješnije. Dobro, barem sam dokazala da ženske najviše blebeću.

Nije da imam stravično mnogo iskustva, ali bih poručila definitivno da rade ono što misle da je najbolje a ne što im drugi kažu. Ja volim savjet kad mi netko da, neku konstruktivnu kritiku kak’ to može biti bolje, ali ima jako puno ljudi koji se tim poslom uopće ne bave a imaju savjet za sve. To s vremena na vrijeme toliko počne živcirati da jednostavno oglušiš. Glupo mi je reći, ali treba biti uporan. To je ko’ faks, il’ budeš il’ ne budeš. Tko voli i kome je nešto strast to će mu se i ispuniti. Tako i meni bicikl po Islandu.

Fotografirala: Tena Abičić

Share.

About Author

CLOSE
CLOSE