Najbolje je kada na neke koncerte ideš kao tabula rasa, otvoren za sve i ne očekujući apsolutno ništa. Tada dobiješ sve i malo više od toga. Dom sportova u subotu, 26. studenog, bio je trenutak za dobiti sve.

Još kada su najavili zajedničku turneju na proljeće, Alter Bridge, Halestorm i Mammoth WVH dok samo stoje jedno pored drugog na plakatu izgledaju dobro. Kada zajedno dijele stage i priušte fanovima ukupno oko četiri sata tehnički nabijene i jake svirke – onda stvari izgledaju još bolje, a pivo ne prestaje letjeti nad parterom kultne zagrebačke dvorane.

Foto: Luka Antunac

Nažalost, propuštam Eddiejevog sina Wolfganga koji je sa svojim Mammothom prvi prašio po bubnjićima sveprisutnih pa ne želim iskreno puno o tom nastupu. Vrijedi općenito spomenuti kako je Van Halenov nasljednik jedan iskusan i vrlo isklesan profesionalni glazbenik koji ima turneja u nogama još otkako je bio mladi tinejdžer. Na prvijencu Mammotha WVH iz prošle godine sve instrumente je odsvirao sam, kao što je sam i napisao i uglazbio sve pjesme na izdanju. Za vrijeme života Eddie ga je često spominjao kao svog velikog nasljednika, kao jednog od najperspektivnijih glazbenika današnjice i kao čovjeka koji jedini može nastaviti njegovim koracima. Kao što se može vidjeti, to se i događa te istoimeni prvijenac benda tek je početak na dugim stazama budućnosti kalifornijskog hard rocka.

Foto: Luka Antunac

Ovdje vrijedi istaknuti činjenicu kako su sva tri sastava čistokrvni glazbeni „tehničari“. To su svirke napucane distorzijom, matematički i kirurški točnim riffovima i solažama te s malo prostora za bilo kakav impro. Jedne od onih svirki za koje si siguran da će zvučati gotovo identično kao studijske izvedbe, gdje je svaki korak unaprijed osmišljen, svaka gitara pomno ispolirana prije početka nastupa. I to je sasvim dovoljno za savršen show, rekli bi neki. Onda u 20:20h zaori ženski urlik dvoranom i stvari odu nekoliko stepenica iznad svega.

Foto: Luka Antunac

Halestorm djeluje još od neke 1997./1998. godine kada Elizabeth Mae Hale sa svojim bratom Arejayjom svirucka po ‘ko zna kakvim mjestima i gradi temelje za ono što slijedi kasnije – za rock krik Lzzy Hale, Grammyje i svjetske turneje. Kad već govorimo o turnejama, Halestorm je jedan od onih divljih bendova koji su gotovo non stop na cesti, koji su većinu svog života proveli u rentanim tour busevima i pojeli puno grožđa i banana po backstagevima diljem planete. A uz to stignu dobiti i već spomenuti Grammy 2013. godine za najbolju hard rock/metal izvedbu i to u opakoj konkurenciji (Iron Maiden, Anthrax, Lamb Of God, Marilyn Manson, Megadeth).

Foto: Luka Antunac

I tu sad ulazim u priču kako nisam iskreno bio ništa što bi bilo vrijedno riječi „fan“ u njihovom kontekstu, ali već s prvim taktovima osvajaju pažnju cijele dvorane, a energičnost koja se dugo nije vidjela na ovim prostorima potpaljuje tu vatru svakom novom pjesmom. Da je Lzzy sama na pozornici, to bi već bio dovoljan show, a uz svu njezinu energiju još joj leđa čuva brat na bubnju pred čijim se talentom mogu posramiti mnogi svjetski bubnjari. Njezin partner i gitarist Joe Hottinger i Josh Smith na basu i tu je već prava mala glazbena obitelj, u pravom smislu te riječi. Gromoglasno od početka do kraja, kratak nastup od devet pjesama i ubojitom bubnjarskom solažom koja je svakoj ravnoj duši (ako je takve u tom trenutku još bilo u dvorani) širom otvorila oči, uši i usta.

Foto: Luka Antunac

Na nastupima se daju vrlo emotivno i profesionalno, a o kakvim se veličinama radi sam tek shvatio poslije koncerta, kada sam ih imao priliku upoznati. Dovoljno je samo reći da je cijeli bend u pola jedan ujutro na popriličnoj hladnoći stajao s jedno petnaestak fanova i svakome ponaosob dodijelio petnaestak minuta svog vremena za razgovor i fotkanje. U takvim uvjetima i situacijama se pokazuju najveći. Slijedi kratka pauza za osvježenje i pozornicu preuzimaju headlineri (samo na papiru). Set lista Halestorma tu ispod.

1. The Steeple
2. Love Bites (So Do I)
3. Wicked Ways
4. I Get Off
5. Mine
6. Familiar Taste of Poison

bubnjarski solo

7. Back From the Dead
8. Freak Like Me
9. I Miss the Misery

Foto: Luka Antunac

Ovo je vjerojatno prvi izvještaj u kojem mi zaista headliner nekog koncerta nije u fokusu niti me dotakao više od navedene predgrupe (ponavljam, samo na papiru). Alter Bridge iz mraka dvorane udara drito u glavu sa „Silver Tongue“ i nastavlja uz „Addicted to Pain“ te „Ghost of Days Gone By“. Myles Kennedy i Mark Tremonti su pojmovi za sebe u svijetu ovog žanra i to nitko ne može osporiti, još od Tremontijevog perioda Creeda i Mylesovog sveobuhvatnog angažmana u smislu solo karijere, Slasha i Conspiratorsa, Altera i mnogobrojnih suradnji diljem svijeta. Također, nitko ne može osporiti kako se radi o iznimno tehnički točnoj i „masnoj“ svirci, ali kao da je cijelo vrijeme falilo zrno nečega. Kao da je falilo malo jače otpuštanje kočnica kako bi se nastup do kraja rasplamsao jer nekada treba malo iskočiti iz okvira kako bi stvari izgledale bolje. Ne kažem da su stvari izgledale loše kod Alter Bridge-a. Dapače, izgledale su sjajno no ponekad samo mala doza „prljavosti“ (u smislu rock ‘n’ roll-a) može značiti puno. Pogotovo kada je prije vas show odnio Halestorm. I Tremonti je bio na vokalu kod stvari „Burn It Down“ i u akustično intimnoj atmosferi izvedena je „In Loving Memory“ prije udarne „Metalingus“, pri kojoj je cijeli Dom sportova pjevao u jedan glas. Bilo je pokušaja i čestitanja rođendana Mylesu, pošto mu je u nedjelju bio 53., no on tvrdi s pozornice kako je bolje da se njegove godine ne spominju. Profesionalno, melodično, „utegnuto“ u noticu, ali nedovoljno da nadmaši prethodnike u večeri. Set lista tu ispod.

1. Silver Tongue
2. Addicted to Pain
3. Ghost of Days Gone By
4. This Is War
5. Before Tomorrow Comes
6. Broken Wings
7. Wouldn’t You Rather
8. Isolation
9. Burn It Down
10. Pawns & Kings
11. In Loving Memory
12. Metalingus
13. Blackbird
14. Rise Today

Bis:

15. Cry of Achilles
16. Open Your Eyes

Foto: Luka Antunac

Na kraju, ne kaže se bezveze ona stara narodna poslovica da žena drži tri kuta kuće. Žena je u subotu zasigurno držala tri kuta Doma sportova. Ovaj jedan kut što je preostao, tu je Alter koji je, ponavljam, odradio iznimno dobru svirku i zadovoljio sve prisutne, ali Lzzy je imala jači krik tu večer, odlučniji stisak štikle na gitarskoj pedali i otvorenu dušu za sve. To je, valjda, rock ‘n’ roll. Kad vam ga još žena predvodi, onda stvari postaju još ozbiljnije. Samo ću još ovdje istaknuti kako LAA (Los Angeles Agency) zaista odrađuje fantastičan posao po pitanju koncerata u Hrvatskoj jer dovode široku lepezu glazbenika na ove prostore, koji ne plivaju nužno vodama komercijalnog mainstreama i konzistentni su u tome. Uvjeren sam da nije bilo njih, da možda nikada nitko ne bi pozvao ova imena na ove prostore u ovom aranžmanu. I moraju se vratiti jer publika bi to htjela. Idući puta, po mogućnosti, da Halestorm bude headliner, a ni neki solo njihov gig, npr. u znojnoj Tvornici kulture, ne bi bio loš. Dapače, bio bi ono što hrvatska publika zaslužuje. Stoga, do idućeg susreta slušajmo žene! Postoji neka tajna vještina u njima.