Svaki glazbeni izvještaj stvar je dojma. Stvar je okusa i mirisa atmosfere u danom trenutku i koliko te atmosfere pojedinac upije i ponese sa sobom kako bi se sve kasnije pretvorilo u lijepo sjećanje koje može potrajati i zauvijek. Sada kada ja imam sjećanje koje će trajati zauvijek, mogu napisati nekoliko redova o četvrtku navečer u zagrebačkoj Areni.

Nema veze što sam zakasnio nekoliko minuta na početak koncerta, jer vožnja iz Osijeka za Zagreb poslije jutarnje smjene i kroz gustu jesensku maglu može biti dugotrajna i umarajuća, ali valjda je sav taj tmurni krajolik kroz prozorsko staklo automobila bio odlična uvertira u nadolazeći koncertni prikaz samozatajnog svijeta Roberta Smitha –zvanog The Cure – i to u trajanju od dva sata i četrdeset minuta povodom prvog solo giga ikada u Hrvatskoj!

Foto: Luka Antunac

Ulaskom u sektor C115 „Ljepotice s Laništa“ spuštam se stepenicama u fan pit ispred bine i tamo ostajem idućih dva i pol sata. Robert i momci uredno praše „Pictures Of You“ i daje se naslutiti kako će ovo biti lijepa večer izmiješanih emocija uz kulminaciju s osmijehom na licu. Samozatajan i osebujan čovjek pod tako „običnim i sterilnim“ imenom već u prvih nekoliko pjesama daje do znanja kako se pod tim crvenim ružom, natapiranom frizurom i svojevrsnom inačicom nekadašnjih Hi-Tec High Tops patika (sve u crnom, naravno), nalazi jedan sramežljiv, ali tako svoj i svima razumljiv duh. Jednostavno – tihi dragulj svjetske alt rock scene.

Foto: Luka Antunac

A sramežljivost i njegova prepoznatljiva samozatajnost odiše u svakom trenutku između pjesama, gdje se većinom samo skromno zahvaljuje uz nekoliko riječi i stidljivi osmijeh. (Oduvijek i je takav. Skoro nikada ne daje intervjue, živi mirnim i povučenim životom te je u braku 33 godine sa ženom koju je upoznao kada su imali 14.) Tako se i prvi emotivni trenutak događa usred pjesme „And Nothing Is Forever“, koja je jedna od onih koje najavljuju dugoočekivani novi studijski album Songs Of A Lost World. Naime, album je trebao ugledati svjetlo dana prije trenutačne „Lost World“ turneje no to se nije dogodilo. Ipak, ono što smo mogli čuti u Areni daje naslutiti kako će se raditi o još jednoj diskografskoj uspješnici benda te kontinuitetu kojim sastav korača već više od četrdeset godina.

Foto: Luka Antunac

Vratimo se na „And Nothing Is Forever“. Smith ju predstavlja skromno, u stilu „evo, sad ćemo odsvirati samo jednu ovu novu stvar koju imamo pa, eto, poslušajte ju.“, a publika tijekom izvedbe spontano, sektor po sektor, pali svoje svjetiljke i upaljače te kroz minutu cijela Arena više nije u mraku. Zahvaljujući položaju na kojem sam stajao, a riječ je o prvih nekoliko redova, mogu jasno vidjeti kako i sam frontmen ne može vjerovati svojim očima koliku podršku i ljubav dobiva od publike u tom trenutku, i to na još neobjavljenoj pjesmi, pa skladno s tim i govori na koncu izvedbe: „It’s fucking great…“.

Foto: Luka Antunac

Vjerojatno se radi o trenutku koji je presjekao koncert, a mislim da ni Smith i ekipa nisu očekivali tako dobru cjelovečernju podršku od jednog Zagreba u jednoj tako maloj državi kao što je Hrvatska (samim time što posljednji puta, 2019. godine, odlaze s INmusica uz gomilu tehničkih problema pri realizaciji svirke). Večer ide dalje uz stvari poput „Burn“ (koja krasi i jedan od kultnih filmova „Vrana“), ali i nešto dužu izvedbu hitčine „A Forest“, iznova zahvaljujući spontanosti publike koja pri kraju počinje u ritmu pljeskati te se samim time pridružuje i klavijaturist Roger O’Donnell, kojemu je to jedan od rijetkih pomicanja bilo kakve vrste na ovom koncertu. Ponekad sam pomislio kako je riječ o voštanoj figuri. Šala, naravno. Prvi dio koncerta završava stvarima „The Last Day of Summer“, „Shake Dog Shake“, „From the Edge of the Deep Green Sea“ te „Endsong“.

Foto: Luka Antunac

Ovdje vrijedi spomenuti i to kako im se nakon sedamnaest godina izbivanja vratio Perry Bamonte na gitaru pa sada praše s tri šesterožičana instrumenta (Smith, Bamonte i Reeves Gabrels), uz najdugovječnijeg člana uz Smitha – basistu Simona Gallupa – te Jasona Coopera na bubnju. To ih sada čini šesteročlanim bendom i bogatstvo zvuka na bini je sveprisutno, samim time i što svaka od tri gitare uvijek svira različite tonove pa nije samo estetske prirode već i funkcionalne. Smithov vokal je besprijekoran! Da, čovjek zaista zvuči kao da nema 63 na leđima, kao da je i dalje 1980. i kao da im je „A Forest“ tek postao prvi veći hit u Engleskoj.

Foto: Luka Antunac

Bend izlazi na prvi bis i započinje s „I Can Never Say Goodbye“, izvevši ju sa suzama u očima jer je posvećena njegovom nedavno preminulom bratu Richardu (također stvar s nadolazećeg novog albuma), te se nastavlja uz „Want“, „Prayers for Rain“ i „One Hundred Years“.

Naravno, znalo se da to ne može tako završiti pa se zadnji set sastojao od, kako je Bare jednom u Osijeku rekao, „svatovskih“ stvari. Maratonski koncert privođen je lagano kraju uz „Lullaby“, „The Walk“, „Friday I’m in Love“, „Close to Me“, „Inbetween Days“, „Just Like Heaven“ i, naravno, „Boys Don’t Cry“, iako je ponekad teško zadržati suze uz ljude poput Smitha – koji tako emotivno pristupaju svom zadatku i uz čiji se performans osjeti svaka trunka te krhke duše unutar ovog okrutnog svijeta.

Foto: Luka Antunac

Priznajem sada na kraju, nisam bio nikakav veliki fan ovog benda. Poznajem samo nekoliko hitova i još možda pokoju. Nisam bio detaljno upućen u rad ovog benda nikada. Došao sam s praznom vrećom na koncert i otišao pun dojmova. Dojmova sažetih u ovom tekstu. Dojmova kojih ću se sjećati cijeli život. Tome, vjerojatno, koncerti i služe. Ne nužno da se potvrdi znanje, već da se otkrije i nešto nepoznato o poznatome i obrnuto. Ovo je bio jedan takav koncert. Ovo je bila jedna takva večer. I na tome sam velikome Robertu beskonačno zahvalan. A, vjerujem, i on nama jer vidjelo mu se u očima da ovakvu večer nije nimalo očekivao. “Vidimo se opet!“, poručio je na kraju koncerta. Itekako se vidimo!

SET LISTA:
1. Alone
2. Pictures of You
3. Closedown
4. A Night Like This
5. Lovesong
6. And Nothing Is Forever
7. Cold
8. Burn
9. The Hungry Ghost
10. Push
11. Play for Today
12. A Forest
13. The Last Day of Summer
14. Shake Dog Shake
15. From the Edge of the Deep Green Sea
16. Endsong

BIS 1:
17. I Can Never Say Goodbye
18. Want
19. Prayers for Rain
20. One Hundred Years

BIS 2:
21. Lullaby
22. The Walk
23. Friday I’m in Love
24. Close to Me
25. Inbetween Days
26. Just Like Heaven
27. Boys Don’t Cry