Za britanski bend The Cure možemo reći da je jedan od onih kultnih bendova koji je svojim zvukom odgojio živote generacija novog vala kod nas. Njihov dugogodišnji utjecaj sa glazbene scene mogao se vidjeti i u skladu šarolikih generacija koje su se s istim ciljem našle u Areni Zagreb. Inspiracija nije bila samo u glazbi, bio je to pokret izražavanja kroz šminku i način odijevanja. Tako je bilo i u četvrtak 27.10., kroz 2 sata i 45 minuta mraka i emocija. Ples generacija koji kao da se iz nekadašnje Jabuke spustio u Arenu.

Točno u 20:15 Arenu je progutao mrak uz popratnu epileptičnu rasvijetu koja nam je signalizirala da nas sekunde dijele do njihovog prvog samostalnog nastupa u Hrvatskoj. Ambijentalnim zvucima kiše i grmljavine najavljen je dolazak benda koji se poput magle šulja na pozornicu i uzima instrumente. Naravno, zadnji dolazi Robert Smith koji se iz mraka poput duha ukazuje i osmjehuje prvim redovima s ruba pozornice.

Foto: Luka Antunac

The Cure je koncert otvorio s “Alone” koja će se naći na dugoočekivanom albumu “Songs Of A Lost World”. Baš kao i sam naziv, Robert stoji sam obasjan svjetlom i uvodi nas u melankolični plavo obasjani svijet. Nedugo zatim slijede prvi vedri taktovi “Pictures of You” koja je bila vrhunac prvog djela da bi se ubrzo pretopila u dramatičnu “Closedown”. Moglo se primijetiti da, osim početnog osmjeha, pozdrav prema publici je bio dugo odgađan te je fokus bio usmjeren na redanju pjesama koje su se u nekim trenucima doimale kao bezvremenska petlja melodija. Na neki način, ta melodijska petlja počela je djelovati nekako zamorno, no tu se najviše istaknuo zarazni tandem bubanj i bas. Kraj prvog dijela je definitivno obilježila “A Forest” koja nas je uvukla u zeleni post-punkerski vrtlog nakon kojeg smo čuli sramežljivi i simpatični britanski “Thank you”. Vizualnih efekata nije manjkalo, pa su tako žestoki zvuci “Shake Dog Shake” bili popraćeni igrom sjena, a sve je djelovalo kao da gledamo kroz četiri širom otovorena prozora. Odlazak s pozornice i kraj 90 minutne euforije je simbolično završen s novom numerom “Endsong” koja je popraćena vizualnom igrom crvenih tonova uz moćni gorući mjesec.

Foto: Luka Antunac

Nakon poduže pauze koju smo mogli iskoristiti za wc ili novu rundu piva od 30 kuna uslijedio je prvi bis od četiri pjesme. Prvi taktovi klavirskih tonova najavili su novu “I Can Never Say Goodbye” uz čiju melodiju su se nizali valovi svjetala iz bljeskalica publike čime se stvorila magična atmosfera. Slijede starije “Want”, “Prayers for Rain” i “One Hundred Years” koja je bila popraćena mučnim depesivnim scenama ratova i logora. Slijedi vrlo kratka pauza za drugi bis nakon kojeg je uslijedila eskalacija hitova. Na ekranima se pojavljuje paukova mreža i cijela Arena je uhvaćena u plesu prekrasne noćne more “Lullaby”. I sam Robert se uhvatio u nju te nas počastio s par artističkih plesnih koraka oko svoje osi. Ubrzo se začuo svima prepoznatljiv zvuk gitare, a sve prisutne zasljepljuju crveni reflektori. Mobiteli su u rukama, generacije skaču i plešu na “Friday I’m in Love” koja je izazvala stadionski pjev. Nižu se uspješnice “Close to Me”, “In Between Days” i “Just Like Heaven” koje publika s ljubavlju upija. Sama završnica je pripala najstarijem hitu “Boys Don’t Cry” koji ponovno spaja grljenje i ples, pa su tako i sve tribine bile na nogama.

Foto: Luka Antunac

Sve u svemu jedan vrlo lijepi školski odrađeni koncert koji nas je nostalgično vratio u doba jedne generacije. Robert Smith odlično barata sa svojim vokalnim sposobnostima kao i na početku karijere, a na nama je samo da pričekamo novi album. Također bilo je lijepo vidjeti neke kako nose majice s logom nekadašnje kultne zagrebačke Jabuke u kojoj se puštao The Cure uz ostale domaće i strane new wave bendove. Robert se uz naklon i riječi “See you again” oprostio od Zagreba koji mu je pružio dovoljno ljubavi da mu se opet vrati.