Munly i Lupercalians su došli promovirati svoj posljednji album Kinnery of Lupercalia; Underlivered Legion. Kao i ostatak Munliyevih projekata i ovaj se savršeno uklapa u žanr koji bi najjednostavnije mogli definirati kao “Gothic Americanu”. Munlyeva specifičnost je zavijajući vokal koji se melodično zavlači u podsvijest polaganom repeticijom.

Munly & The Lupercalians u Močvari. Moj zadatak fotkati koncert i napisati recenziju. Posudim fotić i sve što mi treba je SD kartica koja je u stanu. Dolazim do stana napuniti mobitel i stižem do Močvare. Već se vrte country hitovi za čiji se repertoar pobrinuo duo DJ ALAMOSA BILL & MR DJ P.L.O.T.Z.  Isprobavam fotić, prokužim ga (više manje), sve je spremno. Ispijam pive i iščekujući koncert. Par minuta prije početka mi sine da nisam napravio jedinu stvar koju sam trebao, umetnuo karticu. Ljut na sebe, posudim auto, jurim do stana uzimam karticu i vraćam se.

Koncert je naravno već počeo, vjerojatno najpoznatija stvar s posljednjeg albuma “Ahem” već svira. Dvorana je gotovo puna, no nije neugodno krcato.

Pozornica je  pretvorena u hram. Na sred stagea sjedi Munly s akustičnom gitarom, dok su njegovi maskirani luperci s obje strane. Cijeli prizor izgleda kao kombinacija masonskog bala i inkvizicije.
Inspiraciju za ovaj projekt Jay Munly je našao u starom Rimu gdje se luperkalijama nazivala rimska svetkovina u čast boga Fauna. Poslije žrtve klanice i gozbe, svećenici bi, ogrnuti jarećom kožom, obilazili oko Palatina i remenjem izrezanim od kože žrtvovana jarca udarali prolaznike u obredu čišćenja.

Foto: Ivan Srakić

Munly i Lupercalians su došli promovirati svoj posljednji album “Kinnery of Lupercalia; Underlivered Legion”. Kao i ostatak Munliyevih projekata i ovaj se savršeno uklapa u žanr koji bi najjednostavnije mogli definirati kao “Gothic Americanu”. Munlyeva specifičnost je zavijajući vokal koji se melodično zavlači u podsvijest polaganom repeticijom. Sve je popraćeno gitarom/banjom i ritmičkim bubnjem kojim postižu  blago ritualne prizvuke. Ponekad je sve dopunjeno popratnim vokalima  koji samo pridodaju mističnosti i ritualnosti koju band želi postići, a slušatelju daju još jedan melodičan element i pjesma se lako zadrži u uhu.

Povremeno se koriste i gudački instrumenti kao podloga u koju se lako uljuljati, a vokal zajedno s gitarama preuzima ritmičku ulogu. Jay barata vokalom u širokim rasponu emocija, od kratkih i odrješitih slogova do dugih već navedenih zavijajućih vapaja. Ono što je najbitnije koristi svoj glas kao još jedan instrument savršeno ukomponiran u melodiju, radije nego da daje značaj samom značenju riječi. Riječi pjesama su inspirirane prirodom, mračnim ljudskim stanjima te naravno nasiljem u ovom ili onom obliku. Često su riječi napisane totalno narativno i svojom formom više podsjećaju na kratku priču nego na tekst pjesme.

Foto: Ivan Srakić

Meni najdraži Munly album je “Jimmy Carter Syndrome”, njegovog solo projekta, tako da je za mene vrhunac koncerta bio odsviran “Haggie Hannies Almost Dirty Dress”. Taman negdje na drugoj trećini koncerta. Prije toga su odrađene “Mattie”, “ben Asher”, “Doder” te dvije stvari sa projeka s Lee Lewis Harlotsom.

Bilo mi je zanimljivo kako se ponekad među pjesmama mogli čuti glasni pojedinci koje je publika stišavala. Sam zvuk je bio odličan, dovoljno glasno i kvalitetno posložen. Doduše nisam se micao iz prvog reda, no ako je zvuk odličan na frontu, u sredini dvorane je mogao samo biti bolji. Na kraju svirke su dočekani ovacijama te se vraćaju na bis odsvirat još dvije pjesme, “Shout at the Devil” i “Polpot”.

Foto: Ivan Srakić

Nakon koncerta sam kratko pročakulao sa Munlyem, naravno da sam ga odmah priupitao za Jimmy Carter Syndrome i solo projekt, na što je rekao da bi mogli doći i odraditi tu turneju. Iskreno se nadam toj mogućnosti. Kako ga nisam htio previše gnjaviti još sam ga pitao da mi kaže za portal neku izjavu, da mi da odgovor bez postavljenog pitanja. Rekao je samo: “There’s always someone smarter than you.”
Na što je moj odgovor bio jednostavno: “There is.”