Prije nastupa u biljskom Domu kulture, povodom održavanja 5. RIBA festivala, popričali smo na kratko sa zagrebačkom kantautoricom Sarom Renar. Što nam je Sara imala za reći, pročitajte u nastavku. 

 

Nalazimo se ispred Doma kulture u Bilju i sa mnom je Sara Renar. Sara, za početak dobro večer, hvala ti na gostovanju.

 

Dobro večer i hvala kaj ste zvali.

 

Pošto večeras pada kiša, čisto da te pitam, jel ti ovo najdraže godišnje doba? Koje ti je najdraže godišnje doba?

 

Ljeto! Totalno! Da, i ovo mi je prebrzo prošlo. Dugo je trajalo.. ali neki dan sam zadnji ljetni veš pokupila sa sušenja, a s time i kupaći i srce me bolilo. I sad još tu spominjete Ferragosto Jam cijelo vrijeme… di je to nestalo?

 

Što se tiče lokacije, jel ti ovo prvi puta u Bilju?

 

Da, da, prvi put. I prvi put u Osijeku generalno. Bila sam jednom u životu u Osijeku prije toga i to u srednjoj školi prije deset godina, doslovno.

 

U Osijeku nikad nisi svirala?

 

Ne.

 

Kako to?

 

Paa ne znam, evo napravi nešto po tom pitanju. Malo sam se danas profurala po gradu i stvarno je prekrasno. Fantastično se jede i pije, gostoprimstvo vam je na vrhuncu. Zovite me i rado dolazim.

 

 

Lokacija je toliko blizu da se može i biciklom doći iz Osijeka na koncert, samo da ne pada kiša. Kad smo sad već kod bicikala, jesu ti ikad ukrali bicikl?

 

Jesu.

 

I jesi ikad pronašla krivce?

 

Mhm..da..moš si mislit. Šanse su navodno jedan u pet tako da…bog zna gdje je taj jadan bicikl završio.

 

Kad smo već kod imovine, pročitao sam negdje da si prodala automobil kako bi se nastavila baviti glazbom. Jel to istina?

 

Da!

 

Kako je pala ta odluka?

 

Pa vrlo jednostavno. Trebalo od negdje izmislit dva soma Eura za snimiti ploču, a obzirom da ja nisam imala nikakva posjedovanja osim tog auta u životu, nešto se moralo žrtvovati i to je bilo to.

 

Znači tko ne riskira taj ne profitira?

 

Da. Mislim, znaš, s jedne strane mi je to bilo lakše, da se razumijemo, jer živim u relativnom centru Zagreba pa mi nije auto neophodan za život. Mada sad kad idem na svirku, onda posuđujem auto kad god mogu pa tako i za ovu svirku, al’ oke, znaš, nije mi nikad bilo žao.

 

Koliko je danas, po tebi, rizika potrebno da se uspije na hrvatskoj glazbenoj sceni? Koliko glazbenici trebaju žrtvovati nešto da bi uspjeli?

 

Čuj, teško mi je to reć’. Sad će to zvučat ko neka new age mantra, ali čini mi se da ako u nešto dovoljno vjeruješ, ako ti je stvarno stalo, ono baš iskreno, i ako si stvarno voljan zapet marljivo i radit, da, osim u slučaju nekog većeg peha ili bolesti, si prije ili poslije osuđen na uspjeh, barem u nekom segmentu. Ja nisam imala slučaj uspjeha preko noći, tu je baš bilo puno rada, i onda s vremenom, malo po malo, počinju se događati neke lijepe stvari, bude ih sve više, i nekako skužiš da to što radiš ima smisla. Mislim da je sigurno i malo stvar sreće, npr. da ti se poklope nekakve nagrade i gluposti koje same po sebi ne moraju ništa značit, ali meni je to otvorilo dosta vrata. Ali, mislim da tu bez nekog velikog rada i truda nema ništa. I onda je rizik ako te taj rad i trud nosi. Jebiga, ja sam dala otkaz na svome poslu.

 

 

Pričali smo, sreo sam te Ferragostu, pitao sam te nešto za tvoj vokalni procesor, dosta je inovativna stvar na današnjoj glazbenoj sceni. Znači, koristiš taj procesor većinom, njime stvaraš glazbu, gitara je po meni tu pozadinska. Koliko je ta inovativnost bitna za mlade glazbenike danas?

 

Čuj, teško mi je reć’. Ja mislim da je zapravo suludo koliko je već dosta bendova, čast iznimkama, ali koliko se slijede neki uobičajeni obrasci koje bi, po meni, trebalo rušit sa novim instrumentima. Kako da kažem, ima sjajnih autora koji rade samo s akustičnom gitarom i svaka im čast, ali ja nisam ta, šta ja znam, ja sam se oduvijek kao mala igrala na kompjuteru jer mene zanimaju tipke i gluposti i onda mi je to nekak’ prirodno došlo.

 

Što se tiče samih pjesama, jesi li možda prvo počela s poezijom, s nekim pisanjem tekstova, pa si kasnije shvatila da bi to mogla uglazbiti ili to sve odjednom teče?

 

U biti, nakon što su me zvali na par festivala poezije sam krenula intenzivnije čitat poeziju…u biti ne, u biti, pisala sam eseje što sam morala za faks i eventualno nekakve osvrte aktivističkog tipa, ali nisam se bavila poezijom u tom smislu, al’ s druge strane sam se jako bavila i užasno me uvijek palio tekst u muzici. Znači, od bjesomučnog raščlanjivanja svakog teksta Radiohead-a i Pipsa, tako da me je taj segment uvijek zanimao. S te strane sam, u biti, došla do rađanja svoje vlastite muzike, a onda sam naknadno krenula intenzivnije čitati poeziju.

 

Koji su ti neki omiljeni pisci? Imaš li neke favorite?

 

Da, imam. Dobro…s Ujevićem sam se morala bavit, htjela-ne htjela, i pokojni Arsen Dedić sigurno. Slamnig mi je, recimo, jako drag, Cesarića sam izrecitirala u jednoj pjesmi. Ima jedan mladi dečko koji sjajno piše, sad će mu izać zbirka, mislim u izdanju Algoritma – zove se Darko Šeparović i radi sjajne stvari. Tako da mislim da se u ovoj underground sceni isto svašta događa samo, naravno, to treba isfiltrirat šta valja, šta ne valja.

 

Koja ti je najmanja publika pred kojom si nastupala? Voliš li više intimnije prostore ili veće dvorane?

 

To ti ovisi, znaš. Kad je s bendom varijanta, onda to trpi buku i galamu. Kad sam ja solo, mislim da je dvorana ovog tipa maksimum koji ima smisla radit. Stvarno ovisi o prigodi. Nastupala sam od knjižnice do…

 

Do EXIT-a?

 

(smijeh) Do glavnog stage-a na EXIT-u da, a najmanji broj ljudi je, mislim, bio u Dubrovniku prošle godine – ravno devet!

 

Skupa s redarima ili?

 

(smijeh) Ne, ne, ipak bez, ali nama je bilo super bez obzira na sve. Dočekali smo zoru te noći.

 

 

Glazbeni utjecaji? Što slušaš trenutno?

 

Sad konkretno u autu sam imala Becka, Lauru Marling i Rundeka. Inače, super mi je Moloko, super mi je Radiohead, što sam spomenula, Massive Attack od, recimo, nekih starijih utjecaja. Od novih stvari što se na sceni događa, Ti mi je sjajan sastav iz Beograda, Repetitor jasno, onda Pridjevi, Valentina Bošković i svi kolege s autorske scene stvarno rade sjajne stvari: od Nine Romić, Queen of Sabe na dalje.

 

Danas si gostovala i u Osijeku, bila si na TEDx-ovoj konferenciji. Kako je to prošlo? O čemu si pričala?

 

Prošlo je super! Prvo su puštali jedno predavanje od Marka Ronsona: „How sampling transformed music“ i ja sam se nadovezala na to sa tezom da pjesme imaju svoj vlastiti život, neovisno o autoru, pogotovo najbolje pjesme. To sam pokazala na primjeru pjesme „Ona se budi“ i kako sam ja došla na obradu nje i kako sam, na temelju iskustva naučenih na obrađivanju te pjesme, uradila svoju vlastitu pjesmu „U velikom stilu“, a obje pjesme ću izvesti večeras.

 

Kad smo kod te stvari „Ona se budi“, zašto baš ta pjesma? Tj. to je obrada obrade, ako se ne varam?

 

To je obrada na n-tu. Pa, piše ti sve u opisu live snimke na YouTube-u i danas sam upravo pričala to na TEDx-u tako da… Znači cure iz Le Zbora su prvo preuzele jednu verziju od makedonskog zbora i one su to obradile baš u zborskoj varijanti, s tim što su napravile izmjene u tekstu, umjesto „Ti si moja“ ide „Ti si svoja“ te tako promiču ravnopravnost, ženska prava i tako. E, onda su i one i ja sudjelovale na toj predstavi. Za potrebe te predstave su se snimile vokalne dionice od cura iz Le Zbora i semplirale i sjeckale i pjesma se u predstavi dobiva u obliku elektronske glazbe i onda su mene te predstave pitale za gostovanje, ovaj splitski ska bend Justin Johnson, jer su oni, pak, tu pjesmu izvodili s Rundekom prije pet, šest godina i uopće nisu znali da smo mi radili predstavu i onda su me pitali da li bi gostovala na pjesmi. Ja sam rekla: „Da, može, al’ daj da probamo to složiti da bude malo zanimljivije, da ne bude klasična obrada.“ i rezultat se meni toliko svidio da sam na kraju to uvela na koncertni repertoar.

 

 

Pitanje za kraj: daljnji planovi? Što se sprema?

 

Evo ja se nadam da u četvrtak idem snimat novi album u Pulu. Imam tih devet-deset pjesama koje željno čekaju jadne cijelu godinu da se snime i nikako da dođem na red. Neke od njih ću i tu svirat i, uz malo sreće, ploča će ugledati svjetlo dana u drugom mjesecu 2016. godine.

 

Saro, hvala ti puno što si pristala na razgovor!

 

Ma nema problema. I drugi put!

 

 

Razgovor obavljen 10. listopada 2015. godine ispred Doma kulture u Bilju. 

Razgovarao: Mislav Bartoš

Foto: Denis Despot, službena Facebook stranica Sare Renar