O književnim se imenima i stvarateljima ne treba puno govoriti, njihova djela govore sama za sebe te najbolje opisuju svog „stvoritelja“. No, kada je riječ o književniku koji je kantautorskim vještinama svoje, pa i tuđe stihove uspio skladati i opjevati s velikom dozom misaone sjete i nemjerljive ljubavi, i sve to oblikovao u šansonjerske balade i humoreske te se smatra jednim od pokretača šansone u Hrvatskoj, onda se treba glasovitom umjetniku uputiti i pokoja riječ za kraj bogatog putovanja. Riječ je o ikoni hrvatske glazbene i književne scene, „pjesniku opće prakse“ Arsenu Dediću.

S obzirom da je karijeru i život ovoga čovjeka nevjerojatno teško staviti na digitalni papir bez istraživačkog procesa koji bi trajao više vremena, prikupljajući i mišljenja obitelji, glazbenika, prijatelja i ostalih koji bi itekako učinili ovaj tekst bogatijim, pokušat ćemo vam približiti Arsenov život u najkraćim mogućim crtama te ga oplemeniti najzanimljivijim sadržajima, budući da ih ovaj čovjek i u svojim intervjuima i u svojim govorima ima puno previše te su svi manje-više jednako važni.

Arsen Dedić rođen je 28. srpnja 1938. godine u Šibeniku. Potječući iz siromašne obitelji, Arsen je počeo svirati flautu s 13 godina, po uzoru na oca koji je svirao u limenom orkestru više instrumenata i na brata, a njegova ljubav prema glazbi očituje se i istovremenim pohađanjem šibenske gimnazije i srednje glazbene škole te osnivanjem klape u kojoj se nalazio i njegov prijatelj iz djetinjstva Vice Vukov.

Prve godine Arsenove karijere nisu bile lake ni bajne, preselivši se u Zagreb neko vrijeme studirao je pravo, zatim se prebacio na Muzičku akademiju te je pjevao u zboru, honorarno radio mnoge poslove te je pisao pjesme i pravio aranžmane, s obzirom da je kao student imao veoma malo prihoda. Nakon što je diplomirao flautu te nakon služenja vojnoga roka u Lici, 1964. godine Arsen na Splitskom festivalu izvodi svoju skladbu Kuća pored mora, koja je jedva primljena na festival nakon što je odbijena na opatijskom, zagrebačkom i beogradskom festivalu. Međutim, to je pjesma koja je publiku upoznala s Arsenovim likom i djelom i koja je osvojila brojne nagrade, a tu se pojavljuje i šansona, po čemu će Arsen zauvijek ostati prepoznat. Pojavljivao se i u filmskim ulogama kao npr. pjevač u filmu Višnja na Tašmajdanu i u Ponedjeljak ili utorak.

Kuća pored mora

Raznesene valima i vjetrom

tu su tople ruševine ljeta

na rubu napuštenog mora

i jednog izgubljenog svijeta

Ničeg nema, ničeg nema

od tebe od mene

Ostala je samo prazna kuća

malo stvari ljetovanja nešeg

na stolu novine još leže

sa nekim datumima jula

Naša ljubav sad se ruši

kao pješčana kula

Al još sam uvijek ovdje

još zagledan u more

na vratima vile

u kojoj tuga spava

a kiše su se slile

u cvjetove agava

i ljetu je kraj

Od vremena poezije i mira

ostala je samo prazna kuća

u noći okrenuta moru

sad čeka ljubavnike nove

Ničeg nema, ničeg nema

od tebe od mene, od nas

Arsenova se karijera očitovala velikim medijskim praćenjem i sudjelovanjem na mnogim festivalima nakon dobivanja priznanja i mnogih nagrada, a svoj prvi studijski album objavljuje za Jugoton 1969. godine pod nazivom Čovjek kao ja. Album je prodan u zlatnom izdanju, preko 60 000 primjeraka, Arsen je pjevao svoje pjesme na festivalima, upoznavao se s talijanskim kanconijerima, primjerice Ginom Paollijem (koji će mu biti vjenčani kum s Gabi) te je surađivao s Dragom Mlinarcem i njegovom Grupom 220. „Pjesničku revoluciju“ Arsen je pokrenuo izdavši svoju prvu zbirku pjesama Brod u boci, koja je u osam izdanja prodana preko 80 000 primjeraka, što je prema Zvonimiru Golobu izgledalo kao da je Arsen umjetnik koji je zabavnoj glazbi pridonio novu publiku iz redova intelektualaca.

1973. rodio mu se sin Matija, nakon čega se vjenčao s Gabi Novak, s kojom je bio u vezi i tijekom prvoga braka sa Vesnom Matoš, nećakinjom A.G. Matoša, s kojom ima kćer Sandru. Također, Arsen ima i u dvije unučice – Emu i Lu. Sedamdesetih Arsen radi i za kazalište, pa iza sebe tako ima stotinu naslova renomiranih književnika, a od njezinog osnutka član je Glumačke družine Histrion, za koju je pisao sve histrionske pjesme. Pisao je tada primijenjenu glazbu (Kad bi svi ljudi na svijetu), glazbu za reklamne spotove i slično, a njegov rasni period pisanja pjesama za klape sedamsesetih je dobio novi oblik, kada je Arsen napisao neke od već sada narodnih, tradicionalnih pjesama – Zaludu me svitovala mati, Vratija se Šime, Sve ti sritno bilo, Rodija se sin, Dida moj, Ni u moru mire…

Život je more

Život je more, pučina crna

po kojoj tonu mnogi što brode

nije mi srce plašljiva srna

ja se ne bojim velike vode

Lome me vali, nose me struje

oseka sreće, a tuge plima

šiba me nebo bičem oluje

al’ još se ne dam i još me ima

U jutra rana plaše me sjenke

minulih dana

sjećanja mutna kao u laži, kao u snu

ipak se borim, ipak se nadam

sve manje letim, sve više padam

i sve su jače ruke što me vuku dnu

Možda ce žena svilenog bedra

koja me zove i pruža ruke

uliti vjetar u moja jedra

do nove žene, do nove luke.

Osamdesetih je Arsen imao veoma plodan autorski period, kada je izdao čak 14 studijskih albuma, od kojih bismo izdvojili duete s Gabi Novak na albumu „Arsen & Gabi“, kajkavske popevke na albumu „Moje popevke“, obrade velikih pjesnika na „Pjevam pjesnike“, pjevane skladbe od strane drugih glazbenika na albumu „Naručene pjesme“, „Provincija“, album gdje se nalaze neke od tadašnjih najpoznatijih kompozicija te svakako „Kino sloboda“, album prodan ponovno u zlatnoj nakladi, a pri kraju desetljeća ponovno se udružuje s Gabi, ali i radi album „Glazba za film i TV“, i sa Zoranom Predinom na albumu „Svjedoci priče“.

Jedan od važnijih dijelova Arsenovog života svakako su skladanja glazbe za dugometražne igrane filmove, pa u svojoj karijeri ima zabilježenih 34 filmskih naslova, a mimo njih, Arsen je skladao i za dokumentarne, animirane i TV filmove i serije, stoga njegova „filmska“ karijera broji preko stotinu naslova. Neki od naslova su:

Živa istina (1972.)

Vlak u snijegu (1976.)

Godišnja doba (1979.)

Vlakom prema jugu (1981.)

Glembajevi (1988.)

U doba Domovinskoga rata, 1991. godine pridružuje se Hrvatskom Band Aidu u pjesmi Moja domovina, a 1993. izdaje album „Tihi obrt“ s pjesmama koje opisuju ratna zbivanja i osvrću se na ratno stanje u rodnom mu Šibeniku. 1997. godine pojavljuje se od kritike veoma hvaljen i nagrađivan album „Ministarstvo straha“, koje je prepoznato i od publike te se i na ovom albumu nalaze neke od Arsenovih najuspješnijih pjesama. 1999. godine Arsen dobiva Porin za životno djelo.

Čistim svoj život

Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari

čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život, petkom odvoze smeće

kada se nada budi, i kad je blago veče

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život od onih šupljih ljudi,

kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi.

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život, da spasim dok je vrijeme,

malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život od prividnog svijeta,

od ljubavi bez traga, od jeftinih predmeta

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?

Čistim svoj život, to hrđa je i tmina,

i osta’ću bez ičeg al’ bolja je tišina…

Početkom 21. stoljeća, pojavljuje se album „Kinoteka“, a 2003. godine Arsen odlazi u Padovu na liječenje gdje mu je presađena jetra pokojne tridesetogodišnje djevojke iz talijanske obitelji. Nakon oporavka, povratnički album zvan „Na zlu putu“ samo je potvrdio Arsenov nezaustavljiv stvaralački proces te je dobio Porin za album godine. Godinu dana kasnije izlazi album „Dueti-dueli“ od kojih su svakako poznatije pjesme one s Petrom Grašom i Mladenom Burnaćem, kao i „The Platinum Collection“, kompilacija koja služi kao zbirka Arsenovih velikih uspješnica. 2008. godine izlazi album „Rebus“ koji je smatran najboljim Arsenovim uratkom u posljednjih 30 godina, bio je veoma prodavan, odlično ocjenjivan i slušan. 2009. godine izlazi antologijska kompilacija „Dobrotvorov dom – Antologija“ uz popratnu knjigu s 94 Arsenove skladbe.

Drugo desetljeće sadašnjeg stoljeća Arsen se posvećuje duetima i suradnjama, gdje je s Mišom Kovačem nakon čak 48 godina poznanstva prvi puta snimio duet s pjesmom Mi smo lišće s iste grane, snimao je i s Massimom, klapom Maslina itd. Dokumentarni film o Arsenovom životu i djelu pod nazivom Moj zanat napravljen je 2014. godine pod redateljskom palicom Mladena Matičevića.

Posljednje Arsenovo živuće izdanje svojevrsno je reizdanje i kompilacija pod nazivom „Suputnici“. Arsen je doživio nezgodan pad iste godine te je ozlijedio kuk, nakon čega je hospitaliziran te se izvršila operacija u Krapinskim Toplicama gdje mu je ugrađena endoproteza kuka.

Posljednji Arsenovi dani bili su popraćeni pogoršavanjem stanja i boravkom u KBC-u Zagreb, gdje su mu 14. kolovoza otkazala pluća i bio je priključen na respirator. Supruga je odbila izvršenje visokorizične operacije, a Arsen je zauvijek ljudski svijet napustio 17. kolovoza u 21 sat, u 78. godini života. U završnom paragrafu, možemo samo reći kako je hrvatska kulturna baština oplemenjena imenom koje će zauvijek obilježavati umjetničku vrijednost na našim područjima te uputiti vječnu zahvalu umjetniku koji je uspio toliko dugo ostati s nama.

Nijedno vrijeme nije moje

Drugi su još daleko

ime će mi biti slavno

stigao sam prije sviju

al je bilo prerano

Drugi su preda mnom

puštam ih jer mi je jasno

stigao sam poslije sviju

al je bilo prekasno

Nijedno vrijeme nije moje

ja visim kao drveni lutak

kazaljke neće da se spoje

pogriješim uvijek za trenutak

Napokon – svi uz mene

sve mrtvo i sve živo

stigli smo u pravom času

al je vrijeme bilo krivo

NAGRADE i ODLIKOVANJA

Arsen je bio aktivan član Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatskog društva pisaca. Njegova karijera doživjela je nebrojene uspjehe, a ovo su neke od hvalevrijednih nagrada tijekom života:

– Vjesnikova Nagrada Slavenski (1978.)

– Nagrada Ivo Tijardović splitskog HNK (1979.)

– Prix Jacques Brel (1979.)

– 2 Zlatne Arene – filmovi Donator i Pont Neuf

– Premio Tenco nagrada u San Remu (1982.)

– Premium Recanati (1991.)

– Zlatni histrion (1995.)

– Goranov vijenac za ukupan doprinos hrvatskoj književnosti (2003.)

– Nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo kao skladatelj (2007.)

– nagrada Slobodne Dalmacije “Emanuel Vidović” za životno djelo u području umjetnosti (2008.)

– odlikovanje za zasluge u kulturi (2008.)

– nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine (2009).

– nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine (2013).

– Nagrada „50 godina“ Na 17. Motovun Film Festivalu (2014.)

– 13 Porina – 1994., 1996., 1998., 1999., 2000., 2005. (3x), 2007., 2009., 2010., 2011., 2012.

Odlikovanje – Red zasluga za narod srebrnog vijenca u SFRJ

1995. – Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za kulturni rad

Zbogom

Sve smo jedno drugom rekli što se moglo reći,

Svud oko nas razasute potrošene riječi.

Samo jedna prešućena ugasnuti neće,

Ona kao prvi puta ponovo zapeče…

Zbogom, zbogom…

Ti ćeš vlakom, ja ću brodom…zbogom..

Zbogom..zbogom…

Sve smo jedno drugom rekli, već se jasno vidi

Kako ljubav troši riječi kao more hridi.

Samo jedna prešućena koja nam ne laže,

Kad sve druge nisu ništa tad se ona kaže…

Zbogom, zbogom…

Ti ćeš vlakom, ja ću brodom…zbogom…

zbogom…zbogom…