Nakon što smo preživjeli festival dosade, prvi dan ovogodišnjeg, 14. po redu INmusica (o čemu kolega Koić izvještava OVDJE), okrenuli smo se ka središnjem danu festivala. Pojedini dojmovi od otvaranja festivala su sažeti, a gorak okus zbog propuštanja Fontainesa itekako je postojan.

Nema veze, utorak je nudio nova uzbuđenja, stoga krenimo redom.

Frank Turner i njegovi the Sleeping Souls bili su kolateralna žrtva tradicionalno ranijeg početka INmusica u odnosu na standardizirane vikend-festivalske satnice. Koliko je dobro, obzirom na radni tjedan, što festival ipak završava u nekom normalnom vremenskom okviru, toliko je ponekad stvar nenavike krenuti što ranije na festival.

Gato Preto (OTP World Stage) tako su bili prvi izvođač na kojem se društvance zateklo. Ova kombinacija, ako sam dobro ulovio, portugalskih državljana afričkog porijekla, imala je sasvim respektabilan performans. Svojim afro-dance ritmovima, u koje su unijeli dašak svakakvog pripadajućeg world-music bućkuriša, pristojno su zaljuljali kukove prisutnih, koji su, sudeći po viđenom, doživljeno itekako odobravali, dapače.

Svakom sa zrncom soli u mozgu jasno je da su ljudi s Crnog kontinenta nekako tradicionalno muzikalniji, što uvelike dokazuje geneza nekolicine glavnih glazbenih žanrova, a dojma sam kako je upravo takav pristup bio poželjniji mnogima nasprav onoga čemu se svjedočili dan ranije – napornoj prepotenciji frontmena najpoznatijeg reklamnog benda današnjice (The Hives), užasno klasičnom i za mene osobno bezličnom, preudžbeničkom i preziheraškom rock sastavu bez imalo autentičnosti (The Foals) te reliktima nekih davnih vremena i slavnijih sastava (Johnny Marr iz The Smithsa)*** koji na sasvim monetiziran način koriste sveopći antagonizam koji sustavno prati (načelno) glavnog ideologa (Morrissey) sastava kojem su nekoć pripadali. Doduše, budimo iskreni, Moz to više nego zaslužuje; nekad imam dojam da sve radi upravo namjerno.

*** …koji mi je još veći krivac ukoliko u jednažbu uzmem da sam radi njega propustio priliku doživjeti jedan od bendova čiji glazbeni peak je miljama daleko (ne vremenski, nego potencijski), a to su dublinske Fontane.

FOTO: Filip Bušić

Po završetku Gato Preta, ili Pretoa, red je došao na Garbage (Main stage).

Ime benda srećom je u veselom raskoraku od glazbenog outputa grupe, odnosno, za nas sinoć važnije – njegovog live osluhovljenja. Ponajprije je to zasluga karizmatične frontmenice Shirley Manson, koja karakteristikama očito ne bježi od poznatijih prezimenjaka, Marilyna (onaj glazbeni dio) i Charlesa (onaj dio sa karizmom, nadam se ne u istom smjeru).

Na trenutke me podsjetila na Alison Mosshart iz The Killsa, zbog beskompromisnog pristupa i performansa koje je znalački kombinirala s komunikacijom s publikom, što ne bismo mogli reći za neke njene muške kolege od jučer. Osim toga, što se tog interaktivnijeg dijela s publikom tiče, moram iskazati zadovoljstvo njenom odlukom da u maniri Prodigyja ne počučne prisutne prije klimaksa. Naprosto, niti jedna njihova pjesma nema taj potencijal, što je ona prepoznala i propustila, a to isto ne bismo mogli reći za njene muške kolege od jučer (Benji iz Skindreda, njemu jedinom bi se moglo progledati kroz prste; Pelle Almqvist iz Hivesa i onaj Grk iz Foalsa).

Nije to bio neki vanredan, zlatnih bula i ključeva grada vrijedan koncert, ali je imao taj neki štimung – kao da bi bio jednako iskren pred ovih par tisuća ljudi kao i pred 150 ljudi, a taj mi šmek jučerašnji rock sastavi nisu priuštili. Dakako, Shirley je pred svima otvoreno cijenila činjenicu da nakon 25 godina još uvijek radi što voli, nešto što nikad nije mogla zamisliti, a kroz nekolicinu tih obraćanja vidno je pobrala simpatije publike svojim petar-pankerskim izgledom 16-godišnje poluobrijane klinke.

FOTO: Filip Bušić

Po završetku Smeća, korpus ljudi ponovno se selio na OTP World Stage, gdje je nastupio sastav nešto zlokobnijeg naziva, dijametralno suprotnog izričaju i liričkoj ideologiji benda – Thievery Corporation.

Zion, Babilon… TC u svojoj muzikoklastici podosta njeguju taj reggae imidž anti-sistemskog benda na miroljubiviji, sebi svojstven chillout-downtempo-dub način kroz šarolike prizme brazilske bossa-nove i klasične srednjoistočne glazbe. Iako se uvijek osjeti dašak orijentalnog u njihovoj glazbi, dojma sam kako su ubacili anatolskog psych-rocka na playliste u posljednje vrijeme, a zvuk sitara odobrio bi sam George Harrison.

Mnoge su jučer odveli na put tim mitskim cestama do Ziona i Babilonskih vrtova, u to uopće ne sumnjam, jer su i moje relativno visoke kriterije ispunili. Rob Garza je već bio fokus mojih očiju i ušiju, na Terraneu 2013., ali tada sam bio isuviše mlad da prepoznam bend će mi postati kućni prilikom čišćenja ili pak ležernih druženja. Šamansko plesanje i opijenost su mi u jednom trenutku postale sekundarne za vid jedne situacije nevrijedne spomena, a tiče se kartica, šankova i redova. Dakako, najveći priziv na seansu Thieveryja odaslala je The Richest Man in Babylon i edukativna History odmah poslije nje, ali feedback publike bio je konstantan za vrijeme cijelog nastupa, pa makar se manifestirao kroz manično plesanje i njihanje ramenima. Općenito mi je drago da nastup nisu odveli u smjeru promocije prošlogodišnjeg albuma The Temple of I & I (samo tri pjesme od nekih petnaestak) nego su ipak presjekli kroz poznatiji dio karijere.

FOTO: Julien Duval

Suede na Mainu, koji je potom uslijedio, bio je nešto konkretniji nego Šveđani dan ranije, ali niti najveći narkomani britpopa nisu mi ulili dodatan elan kojeg bi čovjek očekivao od nečeg što ide pod nazivnik headliner. Kao da su povukli bolest sunarodnjaka dan ranije, Suede, koji mi je općenito od četverca britopopa (peterca, smilujemo li se Ashcroftovom one-hit-wonderu, The Verveu) oduvijek najmanje „sjedao“, djelovao mi je pomalo beskrvno, rezervirano, do te razine da se dio njihove satnice iskoristio na bolje upoznavanje vječnito šarene lokacije INmusica, za kojeg velim da ima jedinstvenu pogodnost biti polušumski festival usred betonske džungle metropole, poput Szigeta, i koji tu pogodnost itekako koristi u prostornom uređenju jarunskog Otoka mladosti.

FOTO: Filip Bušić

Teslin toranj, koji je dio festivalske lokacije unazad par izdanja, plijeni poglede svojom strukturom, kojom više pripada Burning Manu kao nekakva instalacija; ununtar konstrukcije se izmijenjuju fotke i spotovi momentalnih izvođača koji se uvijek svedu na nekakve best-of hitove, zatim je tu Šuma Striborova, koja kao da je izdvojeni, skriveni kozmos INmusica koji se povremeno posuđuje goa-trance festivalima. Ima tu klasičnih festivalskih inventara poput bezbrojnih štandova sa zanimljivom gastronomskom ponudom (preporučam indonezijski Satay-poput woka + umak od kikirikija), ponešto skupljom pivskom ponudom, tu je i Silent stage, atrakcija koja mi osobno ne može biti zanimljivija dulje od pet minuta, ali svakome svoje, neki hit-za-hitom stage, Balkan stage sa balkanskim izvođačima te Hidden stage, koji je sve samo ne hidden. Doduše, hidden je ukoliko je njegovo ime nastala kao dio šireg konteksta da se na njemu može pronaći kakav sakriveni („hidden gem“) as među izvođačima.

Što se sinoćnjih izvođača takve vrste tiče, izdvojio bih „post black-metal sreće delta-blues“ bend Zeal & Ardor. Talentirani Švicarac s njujorškom adresom, Manuel Gagneux, oko sebe je okupio zanimljivu grupaciju glazbenika koja prilično uspješno kombinira gore navedeno, naizgled teško spojivo. Nažalost po sebe, uspio sam upiti 15-ak minuta ovog benda, ali mi je bilo nepojmljivo u tom vremenskom rasponu doživjeti growlanje kakvog se ne bi postidjeli najveći metalcore bendovi, koje naslijedi južnjačka, ona baš filmično afroamerička, soundtrack pomirdbe za sudbinom za vrijeme branje pamuka na krvlju okupanoj plantaži Louisiane ili Mississipija, Devil is Fine. Dok glazba u glavi stvara slike, barem u nekom postotku uspjeva u jednoj od svojih funkcija, tako da – big ups za Zeal & Ardor.

FOTO: Filip Bušić

Sve u svemu, piva je skupa i razvodnjena, blatne mrlje bi mogle biti pokrivene šljunkom, ali koga briga –  danas je treći dan INmusica.