I ove godine zaputili smo se iz Osijeka na jarunski otok mladeži, gdje se tradicionalno održava INmusic festival. Iz godine u godinu ustalio se način rada i prezentacija festivala domaćoj, no sve više i stranoj publici, pretežito onoj britanskoj.

I ove je godine festival uključio sve sadržaje kao i prošlih nekoliko, a otok nas je dočekao s lijepim vremenom, no zbog prijašnjih loših dana, s mjestimičnim kaljužama, što je naravno uvijek bolja opcija od padalina.

Foto: Teo Letnić

S obzirom na nešto duži put propustili smo prve izvođače poput ovogodišnjih slovenskih pobjednika INmusic breakthrough natječaja, Infected, Paul The Walrus, projekt Borne Mijolovića, umjetnicu u usponu Stephany Stefan te veterane hrvatske punk rock scene – dno. Nakon što smo prošli regulacijski dio festivala i sve provjere te si omogućili beskontaktno plaćanje i pivo po 26 kuna (zamislite, želite uzeti točno 4 piva? Morate uplatiti više od 100 kn, točnije 104, dobra fora, provjerena od prošle godine), američki glazbenik Kurt Vile svirao je već otprilike 20 minuta sa svojim bendom The Violators na glavnom stageu.

Foto: Filip Bušić

Multiinstrumentalist i snažno ime u indie vodama, Kurt Vile široj je javnosti prepoznatljiv kao suosnivač grupe The War On Drugs, no koji se nakon nekoliko godina nakon osnutka odlučio na solo karijeru. Jarunskoj je publici došao predstaviti svoj posljednji studijski album Bottle It In te napraviti presjek dotadašnjeg repertoara. Još uvijek ne tako brojnu, no prilično zainteresiranu publiku Vile je sasvim dostatno i korektno nabrijao na sljedeće izvođače: velški heavy metal bend Skindred na OTP World Stageu, dok su na Hidden stageu svirali riječki sastav Nord.

Foto: Julien Duval

Nord sam već imao prilike slušati uživo te mi je njihov album “Play/Restart” jedno od najugodnijih iznenađenja u sferi domaće glazbe 2017. godine, dok sam Skindred također imao prilike čuti i to na Šalati, kada su bili predgrupa Prophets Of Rage. Nakon što sam škicnuo na Hidden stage čisto da uberem atmosferu na Nordima, Skindred mi je ipak bio na listi prioriteta, budući da su poznati po tome što su puno snažniji i uvjerljiviji live negoli na studijskim uratcima. I tako je i bilo – uz frontmena Benjija Webbea, koji bi u hip hop svijetu bio pravi pojam MC-ja, ništa u publici nije moglo ostati do kraja statično, pa i oni najdrveniji morali su odati barem nekakav znak života. Skakalo se, ponavljalo se za pjevačem, koristili su se sampleovi California Love i Out Of Space za još veće nabrijavanje, pa čak je i dobar dio publike nagovoren da skine gornji dio odjeće i maše visoko njime u stilu helikoptera. Skindred je podsjetio na stvari iz devedesetih te na neki recentniji repertoar poput pjesama Machine, Kill the Power, That’s My Jam, no nekako sam dojma da je Skindredovoj publici uvijek važnije dobro se naskakati i zabaviti te da ne slušaju toliko ono što oni tim pjesmama poručuju, no možda je tako ipak bilo s publikom koja ih nije imala prilike prije upoznati niti za njih čuti. Definitivno najnabrijaniji nastup prvoga dana. Sljedeći na redu bili su The Hives, švedski rockeri za koje sam uspio u nekoliko navrata čuti, no ruku na srce, nikad me njihov repertoar nije pretjerano privlačio.

Foto: Julien Duval

The Hives su na glavnom stageu odradili žustar i energičan koncert te prilično zadovoljavajuće svoj dio posla, no publika je u tom pogledu definitivno zakazala. Tome nije pomogla ni konstantna “prijetnja” frontmena Howlin’ Peela da se publika razbudi i da se osjeća kao da ga ništa ne razumijemo. Unatoč lošoj korelaciji i ne baš ostvarenoj vezi između publike i benda, nemoguće je barem malo ne biti animiranim najvećim hitovima benda kao što su Hate To Tell I Told You So, Go Right Ahead ili Tick Tick Boom. Sve je stvar subjektivnog dojma, no Hives su mi, s obzirom kako su mi bili predstavljani, ostavili prilično mlak i nedorečen dojam.

Foto: Teo Letnić

Nekadašnji se član kultnih The Smithsa, Johnny Marr, zbog pretpostavljam određenog animoziteta i neslaganja s često teško složivim Morriseyem odlučio na solo karijeru i na rad na mnogim glazbenim projektima, poput supergrupe Electronic. Jedno od svakako interesantnijih imena po osobnom dojmu jest upravo Marr, budući da mi je nekoliko njegovih studijskih albuma ostavilo dobar dojam, a i znao sam da ću čuti neke najveće uspješnice iz razdoblja Smithsa. Marra je dočekala i domaća i strana, pretežito britanska publika, stoga tu nije bilo ni govora da će atmosfera biti na očekivano kvalitetnoj razini. Marr je odsvirao ukratko sve što je trebao: najbolje stvari iz solo voda, Getting Away With It od Electronica te How Soon Is Now? i There’s a Light That Never Goes Out. Od pamtljivih trenutaka solo karijere svakako valja izdvojiti Spiral Cities, Hi Hello, I Feel You te Armatopiu.

Velika greška festivala je što su u isto vrijeme stavljeni Fontaines D.C., dublinska indie punk petorka, kad i Johnny Marr te sam nažalost propustio njihov koncert, no njihovo vrijeme tek dolazi tako da sam siguran da ću ih uspjeti u dogledno vrijeme poslušati. Na Main Stageu svirali su Foalsi, headlineri prvog dana.

Foto: Julien Duval

Britanski rockeri nesumnjivo plijene pažnju svjetske indie rock scene, sudeći i po brojnim nagradama struke te nastupima na velikim festivalima, a spominju se i njihovi “beskompromisni” i energični nastupi na svakoj mogućoj pozornici. S obzirom da sam s nula očekivanja išao poslušati njihov koncert, dobio sam više nego što sam očekivao. Velik broj ljudi vidno je uživao u pjesmama te doticaju frontmena Yannisa Philippakisa s publikom, makar je, po osobnom dojmu, sve što su Foalsi napravili izgledalo nategnuto i ziheraški. Ne želim pljuvati po bendu s kojim se nisam imao prilike ranije susretati u tolikom omjeru (priznajem da sam neke od hitova pohvatao tek unazad pola godine), ali Foalsi nisu unatoč impresivnoj svirci (sve s tehničke i aranžerske strane, skidam kapu na uigranosti) te energičnosti, na mene uspjeli utjecati da se nakon svirke dodatno i pobliže upoznam s njihovim radom. Stvar je subjektivnog dojma, tako da sam uvjeren da je veći dio publike ostao više nego zadovoljan viđenim. Po meni je za headlinera, kao i prošle godine na Interpolu, nedostajalo “ono nešto”.

Za kraj, slovenski sastav Siddharta okupio je brojnu publiku na Hidden Stageu. Siddharta je napravila ono što mi je nedostajalo kod Foalsa; unatoč nekim baladama, za koje nisam siguran imaju li mjesta na festivalima, pogotovo u pola 2 u noći, zračili su oštrom i zaraznom energijom. Repertoar im čine jake i pomalo epske, lako pamtljive melodije, iznimno bogat vokal te pojedinačna instrumentalna snaga, a hrvatska ih je publika možda mogla upoznati preko dueta s Urbanom – Strele v maju.

Foto: Filip Bušić

Za zaključak, prvi dan INmusica odlikovali su kvalitetni bendovi, no dojma sam da je publika u nekim momentima bila sterilna, teško nagovarajuća, a čak smo tri puta dobili “zapovijed” (Skindred, Hives i Foals) da se spustimo na zemlju i postepeno skačemo. S druge strane, uvjeren sam da su fanovi određenih glazbenika došli na svoje, no da šira publika (ona usputna ili koja čeka naredne dane) nije nekako uspjela disati s određenim imenima.

Danas su na redu Suede, Garbage, Thievery Corporation, Frank Turner & The Sleeping Souls, Gato Preto itd. itd…vidimo se.