Jučer smo u zagrebačkoj Močvari ponovno imali priliku poslušati Built to Spill. Do sada su već dva puta napunili močvaru, a ovaj su puta došli proslaviti 20 godina od objavljivanja albuma “Keep It Like a Secret”.

Keep It Like a Secret izdan je 1999., kada je Doug Martsch, vokal i gitarist benda imao samo 29 godina. Uspjeh albuma je vjerojatno uvjetovan i činjenicom da je to bila neka “post Nirvana” era, kada su se diskografske kuće trgale za underground bendove. Naravno, nije svatko mogao uspjeti, no to da su se za razliku od mnogo indie bendova zadržali do danas govori puno o njihovoj genijalnosti.

Foto: Sanja Matić za Perun.hr

“Keep It Like a Secret” je moćan album koji kombinira sve što su devedesete mogle ponuditi – math rock riffove, grungy breakdownove pa čak i neku vrstu rock balada. Na albumu možemo uočiti žanrovski različite inspiracije – od bendova poput Dinosaur Jr. pa sve do Neila Younga.

Built to Spill inače svira nekakav alternative, indie rock. U njihovoj glazbi se događa jako puno toga ali ipak to nikada ne zvuči nabacano ili neorganizirano. Sve je besprijekorno orkestrirano da ostavi maksimalan utjecaj na vas. Iako je njihova glazba genijalna studijski, preplašila sam se da neće biti zanimljiva uživo s obzirom na to da je početak bio relativno dosadan i mlitav, no kroz koncert je išlo sve bolje i dokazali su da zaslužuju sve pozitivne kritike koje dobivaju.

Foto: Sanja Matić za Perun.hr

Budući da je ova turneja, kao što sam i rekla, bila u znaku albuma “Keep It Like a Secret”, repertoar se sastojao većinom od pjesama s tog albuma. Monotoniju su razbili tako da se nisu držali redoslijeda pjesama na albumu, a tu je bilo i malih preinaka u samim pjesmama. Također, odsvirali su i par vlastitih numera s drugih albuma, kao i R.E.M.-ov cover.

Mislim da je Doug jako podcijenjen kao gitarist, bio je odličan i vidjelo se da voli svirati u toj mjeri da postaje lagano hipnotizirajuće, a također je i veoma darovit pjesnik. Čovjek konstantno eksperimentira s različitim zvukovima i efektima koji u konačnici zvuče besprijekorno. Između pjesama je većinom tih, s tu i tamo kojom zahvalom publici.

Komunikacija s publikom je minimalna što inače ne volim jer u meni budi osjećaj kao da je netko samo “došao odraditi svoj posao”, no takva vrsta interakcije u ovom slučaju dodatno pojačava neku vrstu mističnosti. To se mrvicu mijenja nakon bisa, kada tu i tamo možemo uloviti neki Dougov osmjeh i pokoju rečenicu.

Foto: Sanja Matić za Perun.hr

Iako su jedni od važnijih bendova 90-ih koji bi mogli napuniti i mnogo veći prostor od Močvare, meni osobno bi se možda svidio manji (ili barem drugačiji) prostor koji bi stvorio još intimniju atmosferu, kao i manje svjetlosnih efekata odnosno veća statičnost istih. Mislim da je to jedina zamjerka ovog koncerta. Ako ponovno dođu na naše prostore svakome bih preporučila ovaj koncert, bez obzira na glazbene preferencije. Ja sam ostala toliko oduševljena da danas Keep It Like a Secret slušam od jutra i jedva uspijevam sabrati misli za napisati ovaj članak.