Nostalgija je opasna stvar. Slatki osjećaj ugode uvuče se u vas, odvoji vas od stvarnosti , stvorivši vam idealiziranu sliku nekih vremena koja vjerojatno nisu nikad postojala. Kako u politici, tako i u muzici.  Baš zbog toga ona će uvijek, kao i narkotici, imati svoje kupce, kao i one koji će na njoj dobro zaraditi. Tu misao teško je bilo izbaciti iz glave tijekom jučerašnjeg nastupa legendarnog Slasha, točnije njegove grupe Myles Kennedy i Conspirators na zagrebačkoj Šalati pred dupkom punim tribinama i parterom.

Oko 21 sat svirka je počela.  Its alive , originalna skladba grupe tu je bila da pokrene stvari.  No, jasno je bilo kako nitko nije ovdje zbog Myles Kennedya. Njegova svrha bila je da posluži kao hologram Axla Rosea, i na taj način stvori iluziju kod posjetitelja da uistinu gleda Guns ‘n’ Roses.  Slijedila je legendarna himna heroinu s Apetite for Destruction i  Mr Brownstone.  Kao netko tko je odrastao na tom albumu ,unatoč tome što je Axl najnaporniji čovjek u rock glazbi i što je sam sabotirao grupu, ne želim vidjeti da trećerazredni otpadnik s glam rock scene, to čini umjesto njega. Publici to nije smetalo.  Šalata je divno mjesto za ljetne koncerte, vjerojatno i najbolje u Zagrebu. Pogled na katedralu i zvjezdano nebo, uz lagani povjetarac  motiv je koji bi ovaj grad trebao češće koristiti za svoju samopromociju.  Lokalni šljakeri i zajebanti kod ulaza, mladići i djevojke koji kao da su izašli iz Linklaterovog  ’Dazed and Confused’ i obitelji s djecom su uživali. Zašto i ne bi?  Ima lošijih načina kako provesti petak navečer nego uz Slasha. Bez njega ova grupa bi svirala po brvnarama Južne Dakote , a ne pred desetak tisuća ljudi u europskim metropolama.  Legendarni gitarist svojevoljno je zapeo u vremenu i ima pravo na taj izbor. Lice je naborano, kile su tu, no trademark kosa preko lica štiti njegov status rock ‘n’ roll božanstva od zuba vremena, gotovo od njega čineći mitsku figuru.  Kada je Slash odsvirao 10-minutnu solažu sudjelovali smo nečem posebnom.  

Jedan od najvećih gitarista u svom elementu, heroj djetinjstva u tvome kvartu. Onda se na stage vratio Myles Kennedy i nastavio svoju karaoke verziju  Gunsa.  Originalni materijal same grupe ne spašava ni Slash.  Premda tehničke savršene, njegove solaže i rifovi u tom kontekstu zvuče predvidljivo i generički.  Kennedyji i Conspiratorsi ne zvuče ništa bolje od Atomskog Skloništa ili od desetak trivijalnih copycat bendova koje možete naći u svakoj hrvatskoj provinciji. Ajde, treba priznati izvedba You could be mine bila je nešto uzbudljivija. Naravno, kada su početni rifovi Sweet child of mine odjeknuli zvučnicima, a cijela Šalata odlijepila i najveći skeptik morao je ustati i nasmijati se. Nostalgija je opaka stvar.

Fotografirao: Domagoj Salopek