Mono je jedno od najbitnijih imena post rock žanra, a ove godine slave čak 20 godina rada benda pa su odlučili izbaciti novi album Nowhere Now Here s kojim su se zaputili na slavljeničku svjetsku turneju. Sinoć su u punom zagrebačkom klubu Močvara pokazali svu svoju snagu i još mi jednom pokazali zašto ih toliko obožavam.

Mono nije sam na ovoj turneji, njima su se pridružili norveški noise rock bend Arabrot i sjajna britanska čelistica Jo Quail, koja me posebice oduševila sinoć. Otvaranje svemirske večeri pripalo je čelistici Jo Quail, koja je u svojih 30 minuta nastupa pokazala izniman talent i jednostavno me oduševila. Do sada nisam bio upoznat s njenim radom pa me njena glazba sinoć i više nego ugodno iznenadila. Nastup je otvorila kompozicijom “White Salt Stag” i odmah je uspjela uvući sve okupljene u svoj vlastiti svijet. Izvedba pjesme “Gold” me najviše oduševila i moram priznati kako bih ju želio ponovno vidjeti u Zagrebu na samostalnom nastupu. Nakon i više nego dobrih pola sata, Jo se zahvalila zagrebačkoj publici i prepustila pozornicu norveškim noise rockerima.

Foto: Luka Antunac

Nastup Arabrota nisam popratio jer me velika vrućina u klubu, koja je tijekom večeri postajala nesnosna, natjerala da tih 45 minuta provedem na terasi i pripremim se za nastup japanskih post rock heroja. Uz nekih 5 minuta kašnjenja na pozornicu izlazi Mono i set otvara pjesmom “God Bless” na koju se odmah veže pjesma “After You Comes The Flood,” kojom ujedno i otvaraju album “Nowhere Now Here”.

Foto: Luka Antunac

Močvara je sinoć bila puna što je pokazatelj da zagrebačka publika i dalje voli post rock, kao i Mono. Osim odličnog nastupa benda, želim pohvaliti zvuk koji je bio savršen, stajao sam negdje na sredini dvorane i moram priznati da mi dugo nije bio tako dobar zvuk u Močvari. Nakon par pohvala vrijeme je za i jednu manu koja nema veze s bendom, a to je vrućina u klubu Močvara koja je natjerala dosta ljudi da i tijekom nastupa Mona izađe u više navrata na terasu uhvatiti zraka. Nakon novih stvari, ova iznimno uigrana japanska mašina odsvirala je pjesmu “Death In Rebirth” sa albuma “Requiem For Hell”, a po meni je to možda i najbolja pjesma s toga albuma. Bilo je to osam divnih minuta koji pokazuju snagu benda.

Foto: Luka Antunac

Sanjiva pjesma “Breathe” je malo opustila uzavrelu atmosferu i svojim melodičnim zvukom uvela nas u svemir koji stvara Mono svojom glazbom. Interakcije sa publikom nije bilo sve do samog kraja nastupa, što mi se jako svidjelo jer nije bilo prekidanja pjesama i energije. Naslovna pjesma albuma Nowhere Now Here ponovno je uzburkala energiju u klubu i tada se moglo vidjeti kako su svi u dvorani jedno s bendom i upijaju svaki ton, a osim par ljudi koji su razgovarali tijekom nastupa, velika većina ljudi je mirno ispratila svaku pjesmu što je za svaku pohvalu. “Dream Odyssey” i “Sorrow” su me ostavili bez teksta, najviše pjesma Dream Odyssey koja mi je jedna od dražih. Nakon 10 prekrasnih minuta pjesme “Meet Us Where The Night Ends”, na pozornicu je izašla Jo Quail i pridružila se izvedbi pjesme Halycon (Beautiful Days ) i tih 8-9 minuta su se pokazale kao vrhunac nastupa, prekrasna uigranost i jednostavno glazbeno savršenstvo.

Foto: Luka Antunac

Za kraj je ostavljena meni najdraža pjesma, “Ashes in the Snow” za koju mogu samo reći da jednako impresivno zvuči uživo kao i na albumu. Nakon kraćeg dozivanja benda , Mono se vraća na pozornicu i svoj nastup zatvara pjesmom “Com(?)”, kroz 15 minuta čiste energije, koja se pokazala kao najbolji mogući završetak tako dobrog koncerta. Zagreb voli Mono, a Mono sigurno voli Zagreb. Gotovo besprijekoran nastup benda i publika koja je pažljivo upijala energiju benda pokazalo se kao recept za savršenu post rock večer u Močvari.

Foto: Luka Antunac