Jedan od belgijskih međunarodno poznatijih i svakako priznatijih glazbenih izvoznih proizvoda – filmično-ambijentalni trip-hoperi Hooverphonic, jučer su nastupili pred solidno ispunjenim velikim pogonom Tvornice kulture.

Ovo je ujedno bio prvi hrvatski nastup Hooverophonica i basista Alexa Calliera, kreativnog maga grupe koja ove godine obilježava gotovo četvrt stoljeća na sceni te su tim povodom odlučili turirati po Europi, a koja je bolja prigoda od promocije izdanja, prošlogodišnjeg Looking for Stars. Ironično je da je baš prošle godine jedna takva zvijezda, mlada, vilinska 19-godišnja pjevačica Luka Cruysberghs, inače pobjednica flamanske inačice Voicea, postala prva vokalistica grupe.

(FOTO: Krešimir Tubikanec)

Izgledalo je to, u globalu, sasvim očekivano. Bend koji nije u samom svjetskom vrhu, iako gadno pretendira u svom žanru, pa makar to bio i trip-hop, neće u Hrvatskoj dobiti potpuno zasluženi feedback. Publika je na jučerašnjem koncertu, mada mnogobrojnija nego bih to prvotno očekivao jer ipak je koncert bio u utorak, bila lagano primirena. Djelomično je to i zbog satnice, 21h je relativno rano za hrvatske pojmove (iako je, ponavljam, riječ o utorku), dok su mahom većinski posjetitelji bili ljudi između 30-50 godina života, kada bih se morao baviti koncertnom demografijom. Na stranu ovi trivijalni podaci, ono što sam htio reći jest da ovo nije bio klasični vikend-koncert prepun demoliranih i razigranih ljudi, ali shvatljivo, jer ni priroda glazbe nije za nešto kompleksnije od lagano drmuckanja – do kojeg je kasnije itekako došlo – te melankoličnog pjevušenja.

(FOTO: Krešimir Tubikanec)

Bilo je potrebno dobrih pol sata da se publika dodatno opusti i animira uz Alexa, iskusnu scensku personu, premda je duže odražavala iznimno stidljivu Luku, koja je očito ponijela ormar na turneju obzirom na učestalo mijenjanje outfita. Publici su Belgijanci zahvaljivali sa „Hvala“, na što se simpatični Alex požalio kako mu je to poprilično nezgodno za reći, a u kratkim intermezzoima između pjesama, redovito se obraćao publici s anegdotama oko komponiranja i nastanka pojedinih pjesama, odnosa sa bivšim djevojkama ili zanimljivim prispodobama o prijatelju sa ‘titanskom aortom’, a pozdravio je i nedavno preminulog Scotta Walkera za kojeg je istaknuo da je uvelike utjecao na zvuk benda kao i bend općenito, što je dovelo do izvedbe pjesme Sometimes, zajedničkog autorskog pothvata iz 2001.

(FOTO: Krešimir Tubikanec)

Hooverphonic jako eklektično miješaju više žanrova, kao što je Callier u jednom obraćanju rekao “publika treba bit spremna na dozu trip-hopa, filmske-glazbe (posebno se obrecnuo na 007 franšizu), funkyja, kiča i svakakvog ambijentalno-vokalnog bućkuriša, što zna jako dobro udariti u noge nakon pokojeg pivskog derivata. Upravo mi se čini kako su, vođeni tom idejom, svoje manje poznate pjesme ispucali u prvom djelu koncerta, dok je drugi bio ispunjeniji ljuljuškastim numerama, primjerice Badaboum, prilikom koje je gitarist dobio priliku zasjati, pa i onom naširoko prepoznatom Mad About You koju su mnogi čuli, makar i u neznanju preko radijskih frekvencija

Kako je atmosfera bivala sve plesnija i opuštenija, tako su publika i bend izgradili vidno veću sinergiju te je koncert završen uz dozivani bis izvedbe 2 Wicky, originalno napisana od strane Burta Bacharacha, koji je također jučer dobio zahvalu i Walk on by, čime je ovaj, inače sterilno utoračni utorak, doživio jednu atipičnu, rekao bih – vikend dimenziju, za što je u potpunosti zaslužna belgijska šestorka.

Sve u svemu, bilo je teško ostati ravnonogan, ali još teže je bilo utonuti u sumrak zagrebačke večeri po pomalo opijenom izlasku iz Tvornice. Do druge prigode, do koje se, izražavam nadu, neće čekati nove 24 godine.