Ferragosto Winter JAM kao jednodnevna zimska inačica najvećeg slavonskog glazbenog festivala održao se 18. siječnja u Vintage Industrial Baru.

Bez nekakvog pretjeranog planiranja, a uz to relativno umorna jer nisam stala cijeli dan zaputila sam se u Vintage bez pretjeranih očekivanja – “popiti ću pivo ili dva, odslušati izvođače i napisati izvještaj kakva je bila atmosfera”. Ne znam kako sam uopće smetnula s uma da sam s istog eventa izvještavala i prošle godine. Ne sjećam se baš svakog detalja s obzirom na to da je u međuvremenu bilo podosta koncerata, ali sjećam se da je generalno bila dobra atmosfera i da smo se zabavili.

Pa eto, atmosfera je bila upravo festivalska. Na samom ulazu u klub miriše ljeto i odjednom sve brige, obaveze i umor nestaju. Činjenica da sam cijeli dan na nogama postala je skroz zanemariva, a svaki problem jednostavan i lako rješiv. Došli smo se zabaviti, pjevati i plesati jer ipak – Ferragosto je festival, pa barem na jedan dan.

Iako traje samo jedan dan, Ferragosto Winter JAM zbog dvije pozornice i konstantne fluktuacije ljudi između dva prostora daje dojam festivala. Tako je postojala glavna pozornica na kojoj su nastupali Proleter, One Step Away, Čovek bez Sluha i Rezerve te mala pozornica koja je bila rezervirana za Domagoja Šimeka, Zdenku Kovačiček i JeboTon ansambl.

Foto: Marko Kopecki

Što se tiče izvođača, nažalost zakasnila sam na Proleter i Domagoja Šimeka i stigla tek na One Step Away. Ovaj bend slušala sam nebrojeno puta, i svaki put se ispočetka iznenadim koliko su energični i zabavni. Vokal Zoki izvanredno animira publiku i baš izgleda kao da se svi dobro zabavljaju. Osim toga, mislim da su izvrsni glazbenici i da je njihov punk zapravo dosta “zreo”, melodičan i smislen dok paralelno zadržava taj neki zabavan karakter. Dečki iznose sve “bez grama srama” i mislim da su zbog upravo te svoje necenzurirane iskrenosti i prijateljskog ugođaja koji stvaraju zaradili simpatije punk scene.

Foto: Marko Kopecki

Sljedeća na redu je bila Zdenka Kovačiček. Moram priznati da nisam upoznata s njenim opusom a nisam se stigla niti upoznati prije koncerta. Na kraju se ispostavilo da to nema veze jer je Zdenka izvodila većinom covere pjesama što se ispostavilo kao dobra kombinacija jer žena ima genijalan glas, a pjevajući svima poznate stvari stvorila je plesnu i zabavnu atmosferu. Bila sam oduševljena njenom izvedbom “Me and Bobby McGee“, poznatog hita Janis Joplin. U svakom slučaju, potpuno neočekivano, dobro sam se zabavila.

Foto: Marko Kopecki

Na “maloj” pozornici još smo mogli čuti i JeboTon Ansambl, veseli i neopterećeni kolektiv bendova za koji je već opće poznata stvar da znaju napraviti dobru atmosferu. Bez obzira na vlastite glazbene preferencije, mislim da ne postoji osoba kojoj neće biti zabavno i koja neće zaplesati na njihovu glazbu. Nemaju fiksni broj članova i nastupaju oni koji mogu doći na koncert u određeno vrijeme, što njihov nastup čini spontanim i neozbiljnim rezultirajući izvrsnom atmosferom. Za razliku od njihova nastupa i tekstova koji uvijek razvesele i nasmiju publiku, njihova glazba nije niti malo neozbiljna pa iako često članovi ansambla ne sviraju instrumente koje sviraju u “matičnim” bendovima to zvuči izrazito uvježbano i profesionalno.

Foto: Marko Kopecki

Na glavnom stejdžu još su nastupali i punk rock bend Čovek bez sluha, predvođen Mikijem Radojevićem, poznatim i kao frontmenom regionalnih legendi Six Pack te makarski bend Rezerve. Čovek bez sluha prošle je godine objavio album Stanimo u gard s kojeg su izveli nekolicinu pjesama a izveli su i starije hitove i tako pokazali dobar dio svog glazbenog opusa. Melodije su relativno jednostavne i lako pamtljive a tekstovi zanimljivi i nisu kompleksni. Unatoč svom potencijalu da budu izrazito zabavan bend, meni je osobno nečeg nedostajalo. Atmosfera mi i nije bila najbolja, a sve je to skupa bilo lagano dosadnjikavo.

Foto: Marko Kopecki

Već je bilo relativno kasno i postala sam jako umorna pa nisam odslušala koncert Rezervi u cijelosti. Nedavno sam tek prvi put čula za njih, a rekla bi da sviraju nekakav veseli pop rock i rade šaljivu glazbu odnosno stihove pa nije čudno da zabavljaju određen dio publike. Opet, zbog vlastitih glazbenih preferencija nisu mi bili pretjerano zanimljivi, ali oni koji su se zadržali i na njihovoj svirci su neprestano plesali pa pretpostavljam da je bilo zabavno. Mislim da bi se mogli svidjeti mnogima jer su jako “radio friendly” ali ne znam, valjda nije moj đir. Uglavnom, na stranu moj ukus, dečki sviraju tehnički odlično tako da ako je takav žanr vaša vrsta glazbe, vjerujem da ih nećete staviti na rezervnu plejlistu.

Foto: Marko Kopecki

Sve u svemu – izvrstan petak. Iako umorna izrazito sam se zabavila, družila se s tisuću ljudi i ono najbitnije – osjetila festivalsku atmosferu. Istina, mislim da je s godinama Ferragosto Winter Jam sve manje i manje “punk” event i dolazi do promjene u izvođačima. Naravno, ne mislim da je to nužno loše – tako se na zimskoj ediciji festivala okupljaju različiti ljudi, različitih generacija i različitih glazbenih ukusa. Kako evoluira i sam festival u ljeti, tako je jasno da će evoluirati i ovaj zimski. Nadam se da će se ova tradicija Winter JAMa održati kako bi nas i idućih godina topla festivalska atmosfera mogla grijati u hladnim, zimskim danima.