U nedjelju, 7.10., u Tvornici Kulture nas je svojim debitantskim nastupom u Hrvatskoj počastio američki eksperimentalni rock bend Son Lux.

Tročlani sastav je pred petstotinjak ljudi predstavio svoj peti LP Brighter Wounds i dokazao zašto je njihova glazba omiljena među filmografima i koreografima.

Nakon 10 godina postojanja, projekt koji je započeo kao solo avantura tekstopisca, vokalista i klavijaturista Ryana Lotta, a kasnije se proširio na još dva člana, bubnjara Iana Changa i gitarista Rafiqa Bhatiu, napokon je zakucao na vrata zagrebačke publike. Zašto zakucao na vrata? Čini se kako ovaj bend još uvijek potpuno nezasluženo prolazi ispod radara ne samo hrvatskih, već većinom i europskih ljubitelja nešto alternativnijih zvukova.

Son Lux je jedan od onih sastava čiji zvuk prepoznate u bilo koje doba, iz bilo kojeg medija. Vođeni mastermindom Ryanom Lottom, uspjevaju u doba hiperprodukcije isplivati i ušuljati se u memoriju današnje publike. Možda je to zbog Ryanovog drhtavog falseta kojeg naše uho prepoznaje kao nešto ugodno i umirujuće, a možda zbog sveukupne zvučne slike koja je nevjerovatno scenična. Stoga ni ne čudi što su mnogi otkrili ovaj bend zahvaljujući nekim od najpopularnijih serija današnjice kao što su American Horror Story i How To Get Away With Murder ili briljatnim koreografijama jednog od najvećih stručnjaka suvremenog plesa Travisa Walla.

Dugo nisam ovoliko iščekivala neki koncert, što zbog znatiželje da čujem, ali i da vidim kako se pravim malim post rock studijskim simfonijama udiše život na pozornici. Isto tako me zanimalo tko će im biti predgrupa. Dečki su na ovu europsku turneju odlučili povesti SK Kakrabu, ganskog muzičara koji svira, ali i sam izrađuje balafon, posebnu vrstu drvenog ksilofona. On je sa svojim setom započeo nešto poslije 20 i 30, a negdje sredinom nastupa na pozornici mu se pridružio i Ian Chang. Činilo se kako ovaj duo poprilično uživa u svirci, a malobrojna publika koja se do tada skupila u Velikom pogonu Tvornice Kulture nagradila ih je pljeskom.

Točno po zakazanoj satnici, u 21 i 30, na scenu je stupio američki trio i tu dolazimo do jedine dvije zamjerke na koncertu. Uređenjem Tvornice uklonjena je loša ventilacija prostora i poboljšan zvuk, no rušenjem zidova koji su zatvarali Veliki pogon sada se u pauzama nastupa dosta čuje priča sa malopogonskog šanka, a svi znamo kako su Zagrepčani nezahvalni što se tiće držanja satnice. Druga stvar koja me iznenadila je izostanak bilo kakve vizualne pozadine na bini. Za neke druge bendove me to ne bi previše začudilo, ali pošto se ovdje radi o grupi perfekcionista koja uvijek drži do estetike videospotova i dizajna ploča, bez obzira na impresivni lightshow bila sam pomalo razočarana.

Kada Ryan Lott opisuje Son Lux, često koristi izraz svijet zvuka i upravo je to još jedan od pojmova koji oživljava svakim koncertom ove grupe. Tijekom sat i pol dugog seta redao se niz hitova pa niz stvari s novog albuma, a najveću reakciju publike dobile su Easy, Slowly, Dream State i Lost It to Trying. Iako nismo imali prilike čuti neke od njihovih najkvalitetnijih stvari kao Tear, pt. 1, Flickers i This Time, koncert je nadmašio sva očekivanja. U setlistu su ubačene i solo dionice Iana Changa, kojemu je publika pod dirigentskom palicom Ryana Lotta u jednom trenutku pjevala čestitku za 30. rođendan, i Rafiqa Bhatie koji su pokazali iskustvo sviranja u mnogobrojnim bendovima.

Na par trenutaka Ryan je svojim glasom, ali i zvučnom slikom koja djeluje pomalo vanzemaljski podsjetio je sve okupljene na frontmena Sigur Rosa, Jonsija. No ono što ih svakako razdvaja je nevjerovatna skromnost i nepretencioznost članova Son Luxa koji unatoč teškim zvukovima i tekstovima se i dalje na sceni doimaju kao grupa štrebera koja je po prvi put uzela instrumente u ruke jer je čula da će ih tako cure zavoljeti. S takvim neposrednim stavom nije upitno da će ekipa i dalje širiti svoje utjecaje, ali i nastaviti prikupljati fanove na svim stranama svijeta.