Posjetio sam protekla dva Tabor Film Festivala, ali me nije bilo na izdanju 2016. godine. Htio sam ići u novosadski Quarter 21. rujna prošle godine, ali nisam bio u mogućnosti, kao ni koncem listopada kada su rasprodali zagrebački KSET.

Zajednički nazivnik za sva tri ova događaja grčki je psihodelični, stoner,hard-rock bend Naxatras, čiju je žanrovsku pripadnost uistinu teško odrediti, budući da tročlani sastav u svojim instrumentalima inkorporira poširi spektar varijacija bluesa, funka, jazza i progresive, između svega ostalog.

(Naxatras; foto: Luka Antunac)

Naxatras je jedan od predvodnika novovalne europske prog/stoner rock scene, čije izdanke nije uvijek lagano čuti preko ustaljenih kanala – velikih distributera ili moćnih labela, ali koji u moru novih medija i tehnologija i ne traže vlastiti probitak preko dogmatskih, sada već pomalo ostarjelih tradicionalnih puteva.
Postojanje nekolicine youtube kanala specijaliziranih za psihodelični/stoner/riff rock ili jazz-fusion s nizom cijelih albuma, kao što su Stoned Meadow of Doom ili Lunatic of Pot’s Creation uvelike olakšava bendovima put do publike uz besplatnu promociju zbog velikog broja subscribera, dok i slušateljima poput mene otkrivaju širok izbor kvalitetnih bendova iz cijelog svijeta, ukoliko mi se sluša takva glazba, kao pozadinska za neki radni setting kako je često slučaj i kako sam, na kraju krajeva, i otkrio sastave poput Naxatrasa, Stoned Jesusa, Somali Yach Cluba, 1000modsa te brojne druge.

Grčki glazbeni output nikad nije došao u pitanje, kada je riječ o kvaliteti, a da Grci imaju itekako postojane temelje u progresivnom rocku još od 70-ih svjedoče Aphrodite’s Child i njegov, uz to i ponajveći grčki ambasadorkulture još od helenizma, Vangelis, dok Naxatras polagano gacka putevima (gotovo) rasprodanih europskih turneja, od kojih je jedna baš jučer startala u dupke popunjenom zagrebačkom Vintage Industrial Baru.

Sada nije bilo izlike za propuštanjem ovog koncerta Naxatrasa u organizaciji Hangtime Agencyja, iako moram istaknuti žal za propuštanjem nastupa predgrupe, momaka iz sastava Lord Drunkalot. Nisam ih nikad slušao, obećajem da ću si pustiti štogod od njih u toku dana i zaista nemam pojma koliko bih bio zadovoljan viđenim/odslušanim, ali, evo, da ih vrednujem bendove na račun imena – vjerujem da bi Lord Drunkalot bili dostatno valjani za stari dobri stoner P&P koncertni kombo – pivopljug.

(Lord Drunkalot; foto: Luka Antunac)

Oko 22:15 na red su došli Grci. Iako nipošto ne izgledaju hipijevski stereotipno za nekog tko proizvodi takvu vrstu glazbe, nego više kao tri casual tipa koji su naumili popiti cugu u gradu, ne znači da nisu bili u stanju proizvesti dionizijsku omamljenu atmosferu potpomognutu univerzalnim pomagalom i praćenu poznatim miomirisima. Dapače, upravo suprotno, a da se karta za koncert naplaćivala u crvenilu očiju, kako sam i pretpostavio da će biti, mnogi bi ušli besplatno.

Ljudi su na ovom koncertu bivali u dva agregatna stanja – jedno je bilo to omamljeno, udimljeno, u pravilu statično izuzmemo li programirano lagano ljuljuškanje desno-lijevo u toku s istovjetnom glazbom, dok je drugo stanje bilo u znatnoj manjini, a odnosilo se na ljude koji su prolazeći između niza opuštenih i lagano izvijajućih tjelesa tražili svoju privatnu kvadraturu prostora.

(Naxatras; foto: Luka Antunac)

Dok sam i sam upijao njihovu glazbu, bez prevelikog utjecaja vanjskih faktora mimo glazbe, uživao u oduženim instrumentalnim jamovima i konstantnim prebačajima između koktela žanrova upijao njihovu glazbu, u glavi su mi divljale višestruke opservacije o koncertu koji mi se na trenutke činio poput događaja nekog tajnog satirskog kulta iz antičke mitologije, dok je u drugim, manje fantastičnim i nadrealnim momentima opservacijama bilo zanimljivo vidjeti rekordno mal broj kamera, mobitela i sličnih tehnoloških pomagalo u zraku. Naprosto, rijetkost mi je bilo za vidjeti tako visoki postotak uživljenosti u nečiji koncert kakav sam jučer doživio, što će reći da je petstotinjak ljudi propisno uživalo u dvosatnom riffljanju. Još jedna pozitivna opaska jeste da je publika mahom pripadala nekom 18-35 okviru godina, što je u mojim očima pohvala selektivnom glazbenom ukusu nemalog broja mladih.

Stvar kod Naxatrasa jest ta da, iako sam sva tri albuma “kreativno” nazvana rimskim brojevima od I-III nebrojeno puno puta poslušao, atipično meni, ni trunke vremena se nisam trudio pamtiti imena pjesama, koje bih više znao razlikovati po glazbenom sadržaju i instrumentalima nego po nomenklaturi. Ništa drukčije nije bilo ni uživo jučer stoga nemam potrebe pisati o nekom redoslijedu setliste, iako je jasno da su imali provjeren izbor između slušanijih pjesama ukombiniran s promocijom novijeg materijala sa zadnjeg albuma III, objavljenog ove godine.

U svakom slučaju, ponovilo se, a uvjeren sam da hoće i to u bližoj budućnosti. Zagreb je otvorio novu koncertnu sezonu koja možda ne obiluje top-tier imenima kao veće prijestolnice, iako se i toga nađe, ali se nipošto ne može reći da nema dobrog koncertnog repertoara, za one koji traže i koji su voljni malo “prokopati”.

(Naxatras; foto: Luka Antunac)