Prije nekog vremena nešto sam se više informirao o Robertu Vodanoviću, pjesniku i glazbeniku koji se krije pod umjetničkim imenom Čopor, a ujedno i osnivaču nezavisne izdavačke kuće Brlog Records. Čopor je one-man band projekt koji se bazira na spoken word, odnosno recitacijskim pjesmama koje uključuju i električnu gitaru te raznorazne šumove i zvukove prirode. Zvuk kojim bi okarakterizirao projekt, kao što i piše na Bandcampu autora jest improvizirani dark-folk, ambijentalni spoken-word „blues“, koliko bluesa zapravo i možemo čuti na temelju jedne gitare i izrazito sekundarnog  glasa.

Roberto Vodanović dobro je poznat sličnim konceptualnim umjetnicima i entuzijastima koji vjerno prate stanje i zbivanja na nezavisnoj kantautorskoj sceni, koja nije toliko dostupna širokoj publici, prvenstveno zato što u ovom valu nezavisnih umjetnika i pjesnika teško da ćete pronaći lake tonove ili stihove koji će svima pasati. Rijetki su od njih uspjeli doprijeti do većih razmjera poput Damira Avdića, a možda je i bolje da je ovakva situacija, ne baš možda po kantautore, ali sve to dobiva na posebnoj mističnosti koja se može razotkriti samo ukoliko prisustvujete njihovim koncertima ili ako pronađete njihove pjesme u moru ostalih nametljivih pjesama. Upravo zato je Roberto Vodanović Čopor ono što se na hrvatskoj glazbenoj, ali i književnoj sceni može nazvati čistom iznimkom. Koliko god htjeli, jednostavno ćete teško ili uopće nećete moći preslušati neke njegove pjesme do kraja, što je potpuno razumljivo, jer je riječ o improvizaciji koja je naizgled snimljena na kvalitetnijem diktafonu, gdje se izmjenjuju snimljeni efekti, zvuk gitare i Čoporov glas koji ponekad veoma samrtno izgovara svoje stihove, čiji razmak između dvaju izgovorenih stihova zna trajati i po više minuta. Takvo se nešto otprilike može čuti na njegovom albumu Pretvaram osjećaje u stihove.

Ne može se niti jednom umjetniku govoriti što i kako da radi jer umjetnost ne poznaje granice i često se dogodi da bi bilo dobro da se one nekada postave, no u slučaju Čopora, osobnog sam uvjerenja da bi njegovi iznimno kvalitetni i vješto napisani tekstovi bili puno prihvaćeniji da su recitirani u nekakvom manje eksperimentalnijem smislu. No, da je Čopor to htio napraviti, ne bi već godinama i godinama radio slično i vjerno se držao svoje utabane staze, stoga ćemo maknuti pretpostavke kako bi nešto moglo izgledati, nego ćemo se osvrnuti na to kako nešto već izgleda.

Veoma je teško napraviti kritiku na ovakav album. Isto tako, veoma je teško komentirati nečiju poeziju, a toga sam svjestan jer i sam iza sebe imam poveću količinu objavljenih i napisanih tekstova, jednostavno je teško nečiji um prosuditi i davati nekakve preko konstruktivne savjete na nečiji uradak. Dati svoje mišljenje, to je nešto drugo, ali stručno ocijeniti nečiju poeziju ne može svatko, a po mom mišljenju ne bi trebao nitko. Bitno je samo što se nekome može svidjeti, a što ne svidjeti. Čoporovi stihovi u meni bude osjećaje jeze, sjete i melankolije, time se automatski povezujem i s vlastitim tekstovima i s obzirom da je recenzija subjektivno-objektivan prikaz nečijeg rada, neki dijelovi poput pjesama Ulice su daleke i Kasni noćni sat podsjećaju me na nešto što bih u sličnome ruhu i sam mogao napisati, s čime sam automatski zadovoljan i uživao sam u čitanju, puno, puno više nego u slušanju istog.

Da se još malo zadržimo na tekstovima, sve što možemo osjetiti, čuti i vidjeti u Robertovoj poeziji snažno odražava kasnu jesen i sivilo koje pretvara u tminu, gdje kiše nikada ne prestaju i gdje su popločene ulice pune odraza naših lica u lokvama, a ako Čopor uistinu pretvara osjećaje u stihove, može se reći da je riječ o zaista tužnom čovjeku, no, kako sam kaže u pjesmi Svi gradovi – „ja sam tužan čovjek, sretniji od svijeta u kojem živim, proklet sam ako odustanem – mrtav sam ako pristanem.“ Obično se ovakvi stihovi, po mom iskustvu, mogu susresti kod sretnih i jednostavnih osoba, kao što se zna reći da veseli, pozitivniji i vedriji stihovi uspješno skrivaju istinsku tugu u takvih autora.

Što se tiče glazbe, ne moramo tu puno komentirati, riječ je o improvizaciji koja u live izvedbama vjerojatno nikada ne zvuči jednako kao što zvuči u jednom takeu kada Čopor snimi napisani materijal, stoga se može reći, kada netko čuje dostupan zvukovni zapis, da je najbolje da se Čopor drži knjiga, časopisa i ostalih medija gdje može objavljivati svoje tekstove, ali, ako ćemo se držati njegovog kantautorskog rada, nije neistina kad bih rekao da je ovo jedan od najsloženijih Čoporovih albuma, barem od njegovog materijala kojeg sam uspio preslušati u doslovno „čoporu“ njegovih uradaka. Stoga je jasno kako je običnom slušatelju, u koje se mogu ubrajati i ja, pjesma poput Sam izuzetno suvišna, jer se riječ Sam ponavlja nebrojeno puta u numeri od šest i pol minuta. Slažem se da pjesme ne moraju imati svoj početak i kraj i suvislost poentiranja na nešto, ali sve ima svoj prostor, vrijeme i publiku.

Nesumnjivo, Čopor je izuzetno zanimljiv pjesnik koji apsolutno nije za svakoga, a o njegovoj glazbenoj strani da ne govorim. No, ako vam se svidi ovo što je pjesnik htio reći i pokazati, bit će vam draga činjenica da je Roberto Vodanović veoma aktivan i pun materijala, a nerijetko ćete moći prisustvovati i nekom njegovom nastupu s gitarom. Nimalo nije lako raditi ovakvu glazbu i potrebna je nevjerojatna doza ustrajnosti i usuda da se netko uputi u ovakvu avanturu, stoga cijenim odmetnički stav koji je autora natjerao da izađe iz „čopora“ nazvanog popularna glazba.

1. To nije tajna

2. Mreža od krvi

3. Sam

4. Ulice su daleke

5. Kasni noćni sat

6. Prije mnogo godina

7. U jednom trenutku života

8. Svi gradovi