Prošlo je neko vrijeme otkako smo mogli čuti Horizont – prvi studijski album umaške grupe Manntra, projekta nastalog iz nekadašnjeg industrial gothic metal benda Omega Lithium. Od tada je grupa nastupala diljem Hrvatske i regije, promovirala svoj zvuk i tražila svoje mjesto među teškozaljubljivim i nerijetko zahtjevnim slušateljstvom za ovakvu glazbu. Iako sam Manntru uvijek smatrao metal bendom, zbog žestine zvuka, ritmike i masnoće, sebe su uvijek kategorizirali pod Balkan Rock, dok bi pridjev „balkanski“ trebalo značiti upliv tradicionalnih instrumenata, vokalnih manevriranja i tematike pjesama koje bi pasale ovom podneblju. Dečki nisu promašili – u njihovim se pjesmama može osjetiti sinergija skandinavske „metalurgije“ i folklorne, balkanske hemisfere. S albumom Venera samo pojačavaju svoju autentičnost i ono što žele prikazati.

Iako se uistinu metal zvuk sve više sakrio na drugom albumu, ne mogu se oteti dojmu da u pojmovniku šarolikosti Manntrinih žanrova mora stajati – balkanski rock metal. Naravno da bendove treba sve manje stavljati u neke kalupe i žanrovske ladice, no ako ćete na drugi način – tekstualni senzibilitet i rukopis grupe snažno odaje poveznicu s tematikama tekstova brojnih poznatih metal bendova, odnosno, tekstova kakve metal glazba većinski njeguje. Prevedete li Manntrine tekstove na engleski jezik, ubrzo ćete vidjeti o čemu govorim. No ostavimo se etiketiranja i posvetimo se onome zbog čega ste vi koji čitate ovdje došli, zbog Venere. Kako bih se odmah riješio jedinog negativnog dojma kojeg sam stekao slušajući album, posvetit ću se tom segmentu prvo, a onda ću nastaviti dalje.

Jedino od čega Manntra pati je nedostatak funkcionalnih i efektivnih tekstova. Ovi izvrsni svirači itekako poznaju studijski rad i ono što žele pretočiti u snimku te su dosta samouvjereni kada je u pitanju zvuk, no stihove im definitivno treba početi pisati netko drugi, netko tko se bavi poezijom ili netko tko bi možda bolje mogao uokviriti mračnu tematiku i zvuk pjesme i tako napravio odličan mehanizam koji bi palio gotovo kod svih. Naslušao sam se jezika, pretežito metalaca i rockera kako govore da Manntru ne vrijedi slušati jer nemaju svojim tekstovima išta pametno za reći, kada bi radili instrumentale bili bi još više slušani – ne mogu se u potpunosti složiti sa sličnim tvrdnjama, ali svakako da, ako primijetite da nemate samo vi isto mišljenje, da se neke stvari ili trebaju promijeniti, ili trebaju poboljšati. Sugestije koje ovdje donosim na sreću su jedini i temeljni problem rada grupe te su istovremeno pojedini tekstovi (ne svi) jedina negativna strana ovog vrlo, vrlo dobrog albuma. Vrijedi navesti i apsolutno najveću stvar koju cijenim kod ovoga benda, a to je da nemaju prijezir prema hrvatskom jeziku i da nemaju srama spojiti zvuk koji može zvučati neobično u spoju s često nezahvalnim hrvatskim narječjima, dijalektima i etimološkim pretpostavkama, zato im treba odati priznanje i svakako dati priliku, a smisao tekstova, nešto zahtjevnija rimovanja i ostale gramatičke stvari trebale bi s vremenom doći na svoje.

Manntra je nakon Horizonta krenula s objavljivanjem singlova za novi album, pa smo tako nazočili pjesmi Mornar koja je napravljena u suradnji s Vokalistima Salone, pjevačkom skupinom, a riječ je o rock baladi sa snažnom ritam sekcijom i veoma jakim videospotom. Zatim, Manntra je nakon toga suradnju napravila s klapom Neverin, ženskim vokalisticama koje su upotpunile folklornu pjesmu Vila i tako pridonijele tradicionalnim back-vokal zbornim elementima koje će se protezati kroz cijeli album. Album otvara pjesma Bijeli Prah, socijalno nastrojena pjesma koja nagovještava odličnu produkciju albuma i igranje s elektroničkim looperima. Pjesma Sin dokazuje ono što je Vila imala, a to su odlično uklopljeni folklorni vokali koji u simbiozi s gitarama zvuče impozantno i snažno. Posljednji singl-videospot je pjesma Put, koja je, barem kako se prikazuje u spotu, potpomognuta poganskim i ritualnim elementima koji provokativno ili ne mogu evocirati mnoštvo stereotipnih reakcija na koje ovdašnji mentalitet nije navikao, no simbolika ovakve pjesme u nekim drugim kulturama bila bi automatski prihvatljiva. Slijedi je Put II koja je instrumentalne prirode i koja još jednom dokazuje koketiranje Manntre jednako s etno, tako i s modernim, elektroničkim prizvucima koji ih još jednom uzdižu iznad mnogih wannabe kreativaca.

Naslovna pjesma Venera ponovno je instrumentalno uspjela, a Stranci je lijepa i efektivna balada koja se istančanom ljubavnom tematikom uz pjesmu Duboko izdvaja od ostatka albuma. Završna pod nazivom Crni čovjek pomalo je jezovita ekspresija alter-ega i nečega zlog što leži u svima nama, a koja se tekstualno može povezati s početnom Bijeli Prah jer govori o slabosti pojedinca i poniranjem za porocima, a pjesmu upotpunjuju i dječji vokali.

Raznovrsnost zvuka ovog benda, odlična produkcija i tekstovi na hrvatskom jeziku su najjači elementi koje Manntra treba čuvati i dalje, a nastavi li ovako, samo će se poboljšavati. Inspiracija koju uzimaju iz poganskih priča, rituala, tradicionalnih poveznica s narodnim instrumentima i zbornim pjevanjem obilježit će jedan zvuk na ovim područjima kojega nećemo tako  lako imati prilike opet čuti, što će davati Manntri autentičnost koju već sada imaju i sve veći proboj.

1. Bijeli Prah

2. Sin

3. Duboko

4. Vila

5. Mornar

6. Put

7. Put II

8. Venera

9. Stranci

10. Crni Čovjek