Naziv albuma: Daleko od svega

Izdavač: Universal Music

Datum izdanja: 4. svibnja 2018.

Producent: Tomislav Šušak

Žanr: Pop

Trajanje: 36:34

Broj pjesama: 9

Zagrebački ženski duo Auguste u sastavu Gordana Marković i Ivana Lulić, nakon dvije i pol godine, izbacile su novo (drugo) studijsko izdanje. I nije razočaralo, naravno. Genijalan prvi album, dobio je svog mlađeg brata (ili sestru, ovisi sad kako se gleda), koji za razliku od prvog, zvuči malo jače nego ovaj prvi. Prvi je više akustičan, dok je ovaj malo evoluirao u zvuku – bubnjevi, sintisajzeri, padovi, itd. Naravno, tematike tekstova pjesama su slične – ljubav, emocije, nostalgija. Preslušavajući pjesmu po pjesmu, zaključio sam da je svaka pjesma potencijalni hit singl, jer, nijedna pjesma nije loša. Dapače, sve su odlične. Možda sam subjektivan, ali što mogu kad sam slab na takve vrste ”dvočlanih-dvoglasnih” bendova (Kings of Convenience, Simon & Garfunkel, The Pierces, Buco & Srđan,…).

Glazbeno putovanje ovoga albuma počinje s ”Trebam malo”. Sintovi, ritam mašina, pa lagani upad vokala. Nije ni čudo što je pjesma odabrana kao singl, jer zvuči perfektno radiofonično. Lagane kitice, pa nabrijaniji pjevni refren, pa tako u krug. I odlično igranje s aranžmanom. Nakon nje, ”Kad bi samo znao”. U ovoj ipak prevladava klavir, koji svojom jednostavnom temom nosi cijelu pjesmu. ”Pomalo”, mi je svojom atmosferom, možda i jedna od osobno najboljih na albumu. Odmah poslije, jedno ”Čudo”. Kakvo je i ime pjesme, takva je i sama pjesma. Nema se tu puno što reći. Tko posluša, znat će o čemu se radi. Pravi pop dragulj. ”Koraci” je isto jedna od onih pjesama koje bi bile odličan radijski singl, s odličnom igrom kao u ”Trebam malo” – mirnije kitice i najbrijaniji refreni.

”Poslat ćeš ga daleko” mi je sjela na prvo slušanje. Ponavljajući ritam bubnja i perkusija jednostavno osvoji na prvu i pjesmu moraš poslušati još jednom. I još jednom. I još jednom. Malo drugačiji pristup ima ”Ostavlja me dok čekam”. Uz klavir, gudači vode glavnu priču, dok se Gordanini i Ivanini glasovi isprepliću tijekom cijele pjesme. Zanimljivo je, naravno, čuti njihove glasove, bez ritmova i inih akustičnih gitara. Pred sam kraj albuma, ”Ruke”, naravno, opet vraćaju na staro, plus zanimljiva igra bas dionica i  izmjenjujućih ritmova na bubnjevima. No, na samom kraju albuma, ”Prosinac”. Ime pjesme je savršeno opisao sve. Kraj albuma. Mislim da bi ova pjesma super sjela kao singl/videospot, tamo negdje u sniježnom prosincu. Najveće (i nadasve ugodno) iznenađenje jest zvuk harmonike koji je lijepo instrumentalno obojao ovu finu pop pjesmicu. Naravno, možda nije baš pjesma koja bi zaokružila album (zbog svoje atmosfere – nekako više bi ”Ruke” to napravile), no u svakom slučaju zanimljiv kraj albuma.

Jedna mala glazbena evolucija na drugom studijskom albumu, možda nije za sve fanove ovog divnog glazbenog dua, koji su navikli na nešto intimniju, akustičnu varijantu. No, vjerujem da svaki glazbenik ima pravo na eksperimentiranje s novim zvukom, što se u slučaju ovoga albuma pokazalo kao savršen potez. Naravno, ona njihova unikatna tekstualnost nije nestala. U moru ovih plitkih mainstream pop (većinom glupih pjesama) uvijek je lijepo čuti da postoji ovakvo nešto na našoj sceni.

1. Trebam malo
2. Kad bi samo znao
3. Pomalo
4. Čuda
5. Koraci
6. Poslat ćeš ga daleko
7. Ostavlja me da čekam
8. Ruke
9. Prosinac