Ususret koncertu u Tvornici kulture 7.2. razgovarali smo sa Sarom Renar o novom albumu, pozitivnim i negativnim stranama stalnih koncerata i ulozi vinila u eri digitalne glazbe.

Bok Sara, Gdje povlačiš crtu?, tvoj 4. studijski album je ugledao svjetlo dana. Koliko se proces nastajanja ovog albuma razlikovao od onog svojih prethodnika?

Gdje povlačiš crtu? je moj četvrti autorski album, ali ovo nije studijski, nego live album. Poseban je po tome što je nastao na poziv Trećeg Programa Hrvatskog radija, prerastao jednokratnu kratku izvedbu u cjelovečernji performans, nakon čega smo odlučili da ga trajno tonski zabilježimo. Zapravo je kompletan kostur složen relativno brzo, mi (glazbenici i glumci koji rade na projektu) smo u desetak uzastopnih proba postavili komad na noge, a onda ga kroz izvedbe još fino brusili.

U srijedu album očekuje koncertnu promociju u Tvornici Kulture u Vinylu smo čuli da ćete ga izvesti ˝na podu˝, tj. među publikom. Koju ulogu igra publika kao dio ovog glazbeno-scenskog performansa?

Uvodimo neke elemente teatra u koncertni prostor. Dosadašnje iskustvo je pokazalo da izvedba najbolje funkcionira kad publika sjedi (polu)kružno oko centralno grupiranih izvođača. Blizu smo, doslovno osjećamo kako dišemo, i publika i izvođači. Tvornica ima lijep velik parter tako da se možemo zaigrati sa prostorom.

Gdje povlačiš crtu? je nastao fragmentiranjem pjesama s vašeg trećeg albuma Tišina, prvotno u sklopu Međunarodnog dana umjetnosti. Što te potaknulo na takav korak?

Originalni zadatak uredništva bio je izvesti impro verziju pjesme „Gdje povlačiš crtu“, ali je već nakon prve probe bilo jasno da izvedba ima puno veći potencijal.

Album je izdan na godišnjicu svoje prve izvedbe. U međuvremenu si svirala diljem regije. Koliko su sva ta putovanja naporna i predstavljaju li koncerti za tebe neku vrstu trošenja ili iz direktnog kontakta s publikom crpiš dodatnu energiju?

Koncerti su prekrasna pojava, izazivaju gotovo ovisničko ponašanje. Kontakt s publikom je definitivno navala adrenalina i posebne vrste energije. Ipak, treba imati mjeru. Josipa Lisac je jednom rekla da joj za svaki sat na pozornici treba proporcionalno više vremena za sebe i u potpunosti se slažem. Veliko je to pražnjenje i treba znati sačuvati sebe i iznova se sastaviti. To je lekcija koju nikako da naučim.

Gdje povlačiš crtu? si, pomalo hrabro za prostore na kojima se nalazimo, nazvala konceptualnim albumom. Koliko je po tvom mišljenju publika prepoznala samu bit, tj. nit vodilju materijala i koliko ti je to bitno?

Album može nekom lakše ili teže pasti na želudac, ali mislim da je nit vodilja koherentno prisutna i prepoznata. Nije standardni pop album s trominutnim songovima, već je namijenjen onima koji su spremni uložiti više vremena i pažnje u slušanje. Danas je velika stvar tako nešto tražiti od publike pa se nadam da opravdavamo to povjerenje.

Album je izašao i na vinilu koji od slušatelja zahtijeva punu pozornost. Kakav ti osobno imaš odnos s pločama kao nosačima zvuka?

Prije svega, vinil je konkretan i veliki predmet. Nije ga lako prenosti, traži pažnju u transportu, pažnju pri dizajnu, pažnju pri slušanju. Zahtjevan je, velik i nezgrapan. Ali koliko mnogo traži toliko mnogo i daje, u zvuku, ritualu, kao fizički predmet. Zato mislim da kao medij i dalje opstaje, dapače doživljava svojevrsni revival u ovoj eri digitalne dematerijalizacije glazbe.

Kolika je razlika između Sare Renar kao osobe i osobe s početka karijere i sada?

To biste trebali pitati dobre ljude koji me dugo poznaju i nekim čudom i dalje podnose. Jedno je sigurno – svakim danom imam sve više iskustva i sve manju toleranciju za bullshit bilo koje vrste.

Često spominješ kako je regionalna scena u zadnje vrijeme iznimno živa i kvalitetna, no koji su ti mladi inozemni izvođači najviše zapeli za oko (uho)?

Pi, Igralom, Seine, Dojo, Ti, Barbara Munjas Caligraphy, NLV, Gentleman i Dimitrije Dimitrijević.