Zamislite film bez glazbe, zamislite omiljene scene omiljenih filmova bez tonova koji ih čine potpunima, zamislite tišinu u trenucima euforije. Što bi se dogodilo kada bi vaš omiljeni film postao glazbeno nijem? Naša novinarka, Nina Bljak, vječna zaljubljenica u riječi, knjige, filmove i glazbu, u ovoj kolumni predstavlja vam filmove koji su uvertira u pronalazak dobrih soundtrackova.

Kada sam odlučila pisati o ovoj temi, dogovorila sam se sama sa sobom da neću govoriti o filmovima čija je radnja fokusirana na glazbu, no odlučila sam napraviti samo jedan izuzetak. Daljnje me razmišljanje dovelo do toga da se zapitam kako bih uopće doživjela filmove koje sam odabrala ako bi u njima bila druga glazba ili ako je uopće ne bi ni bilo. Uz najdraže scene iz filmova uvijek vezujem pjesme koje im daju punoću. Zamislite predivnu Umu Thurman u Pulp Fictionu bez „Girl You’ll be a Woman Soon“. Uvijek ću je pamtiti po tome. Filmovi će mi uvijek biti tajni prolazi do dobre glazbe, a glazbe u njima davat će snagu scenama i tjerati ih da mi se lakše urežu u pamćenje. Svoje ću glazbeno-filmsko putovanje započeti izuzetkom koji nije ni trebao biti ovdje.

24 Hour Party People

24 Hour Party People film je koji su pogledali svi zaljubljenici u novi val, Manchester i njegovu scenu. Odlučila sam napraviti izuzetak i ostaviti jedan film čija se radnja vrti oko glazbe jer sam oduvijek bila zaljubljena u Manchester i sve glazbene legende koje su se tamo rodile. Kroz radnju nas vodi slavni Tony Wilson, novinar i vlasnik diskografske kuće „Factory Records“, a klizimo kroz punk eru kasnih sedamdesetih, začetak rave kulture u osamdesetim godinama te završavamo na ranim devedesetima. Kao velika ljubiteljica grupa Joy Division i New Order, ovaj mi je film bio obavezna literatura. Poznate melodije navedenih grupa, pojavljivanje Sex Pistolsa, Happy Mondaysa i Garyja Mounfielda (The Stone Roses) upotpunjuje cijelu atmosferu i oživljava duh vremena za kojim ću uvijek patiti.

Trainspotting

Trainspotting, film koji je na mene ostavio ogroman utisak. Prvi susret s ovim kultnim filmom bio je još u osnovnoj školi. Tada nisam shvaćala ništa, no bila sam oduševljena svim onim što me tada nikako nije trebalo oduševljavati. Kasnije, kada sam malo narasla, ovaj sam film gledala jednom godišnje. Uvijek me iznova oduševljavalo sve u njemu – odabir glumaca, govor, prljave starke, mala majica i nevjerojatno uske traperice našeg protagonista, sama radnja te, naravno, glazba koja je ovaj film činila još boljim. Ovaj me film upoznao s nevjerojatnim Underworldom, kojeg ću kasnije čuti na Exitu i ostvariti jedan od glazbenih snova. Osim energičnog Underworlda tu su još Primal Scream, Iggy Pop i Blur te Lou Reedov hit „Perfect Day“ koji se savršeno uklopio u nezaboravnu scenu Rentonovog predoziranja. Ovaj je film carstvo dobre glazbe koja se na genijalan način ispreplela sa scenama i na taj mu način pomogla da postane jedna od najboljih filmskih adaptacija knjige.

Lost in Translation

Lost in Translation jedan je od najdražih mi filmova. Nisam velik fan Scarlett Johansson ni Billa Murraya, no mislim da su se savršeno uklopili u ove uloge. Obožavam spore filmove koji jednostavno ne mogu biti dosadni. Ovaj je film upravo takav. Glazba koja ga prati dodatno vas omamljuje i tjera na razmišljanje. Velika sam obožavateljica grupe Air, Jesus and Mary Chain, Death in Vegas te My Bloody Valentine i mislim da su se njihove melodije savršeno stopile sa sanjivom ljubavnom pričom, svjetlima velegrada i neizrečenim mislima koje su odzvanjale u zraku.

Juno

Svi imamo filmove koji nas uvijek mogu razveseliti, oraspoložiti i sjetiti na to da će sve biti u redu. Juno je film na čiji spomen razvučem kes od uha do uha. Čudna i pomalo smiješna ljubavna priča te nesvakidašnji ljubavni par zaslužuju i nešto drugačiju glazbu. Glazba ovog filma je nježna, vesela, zvukovi gitare tjeraju na ples, a nježni i pomalo dječji glasovi izvođača mirišu na ljubav i nevinost. Barry Louis Polisar, Kimya Dawson, Belle & Sebastian, Cat Power i The Kinks – dovoljan su razloga da pogledate ovaj film ako još uvijek niste. No, ako se nekim slučajem još uvijek nećkate, posljednja scena u kojoj Michael Cera i Ellen Page pjevaju jedno drugome natjerat će vas da film upalite istoga trenutka.

Palo Alto

Palo Alto sam ostavila za kraj jer je to jedan od rijetkih filmova u koje sam se u posljednjih nekoliko godina zaljubila na onaj srednjoškolski način. Dijelom i zbog toga što se radnja vrti oko izgubljenih srednjoškolaca koji još uvijek nisu spremni donijeti velike životne odluke. Obožavam filmove o tinejdžerima i adolescentima, a za ovakvu vrstu filmova potrebna je posebna glazba. Baš kao njezina rođakinja Sofia (Lost in Translation), i Gia Coppola uspjela je svoju filmsku priču obojiti svijetlim tonovima i nježno nas provesti kroz priču koju su upotpunili sjajni izvođači poput Roberta Schwartzmana i Blood Orange.

Ninu možete zapratiti na njenom službenom blogu OVDJE.