Kao da, u svjetlu novonastalih vojno-političkih okolnosti, činjenica da je slovenski Laibach omiljeni bend sjeverno-korejskog diktatora Kim Jong-una nije dovoljna da se Laibach etiketira kao nešto „kontroverzno“, taj se epitet, danas ishitreno i isforsirano dodjeljivan svemu iole nekonvencionalnom radi bolje prodaje riječi, može itekako dodatno potkrijepiti zadremo li nešto dublje u povijest ovog slovenskog vokalno-umjetničkog ansambla.

Pri tome načelno mislim na život i preranu smrt njihovog prvog frontmena, Tomaža Hostnika.

Tomaž Hostnik rođen je 8. studenog 1961. godine u gradiću Medvode, pored Ljubljane. Kao član, Laibachu se pridružio 1981., prvo kao čovjek za gramofonima a nešto kasnije kao glavni vokal i samonametnuta prva ličnost Laibacha,  koji je kroz svoje rano djelovanje emulirao intelektualnog nadmoćnog i retorikom dominantnog Hostnika, unatoč njegovog kratkom bivanju u bendu i na Zemlji.

Odrastao je u obitelji velebitnih članova KP Slovenije, a srednjoškolska ljetovanja provodio je na radnim akcijama karakterističnim za Titovo doba. Ono što ga je moglo izdvojiti iz mase poćudnih đaka bila je zanimacija za zapadnjačku glazbu, tada faktor-kvaritelj omladine, osobito njemački krautrock i bend Kraftwerk. Školovao se na prestižnom političkom sveučilištu u Ljubljani, što je nesumnjivo produbilo njegov obujan intelekt i determiniralo ideološki zaokret nauštrb vjerojatno strogog odgoja u obitelji puritanski lojalnih komunista.

(U studiju u Ljubljani, 1981.)

Da bi se bolje shvatio njegov glazbeno-poetski put, treba podrobnije pojasniti nastanak Laibacha.

Osnivanje Laibacha početkom lipnja 1980. odlično se potrefilo sa mnogostrukim čimbenicima, a benda je oduvijek isticao tri glavna – smrt Josipa Broza Tita (4. svibanj), samoubojstvo Iana Curtisa (o čemu više kasnije; 18. svibanj) te novonastala previranja na društvenom podneblju obezglavljene Jugoslavije koja će kroz cijelu dekadu sve više ispoljavati iredentizam i, naravno, nacionalizam, koji će svoj puni zamah uzeti početkom krvavih 90-ih.

Kao Laibach Kunstu, namjena/namjera im je bila šokirati javnost, stoga je za taj kontekst bitno mjesto u kojem su nastali, Trbovlje, koje je značajno jer je u njemu utemeljena Komunistička Partija Slovenije. U noći s 26. na 27. rujan 1981. mjesto su obljepili motivom crnog križa ruskog  avangardnog slikara Kazimira Maleviča, utemeljitelja suprematizma (ali umjetničkog, ne etičko-političkog). Bojaznim mještanima sam je ovaj čin bio dovoljno provokativan, kao što im je i  slika crnog križa – s manjkom obrazovanja u oblasti povijesti umjetnosti – bio zastrašujuć, a vojno-redarstvenim instancama sigurnosnog aparata tadašnje države nije dugo trebalo da povežu kako sa obljepljenim simbolima veze imaju mladići iz benda Laibach. Uz to, sam naziv Laibach, koji je germanizam za Ljubljanu iz doba nacističke prevlasti od 1941. – 1945., smatrao se uvredljivim za komunističke vlastodršce (pogotovo ako se uzme u obzir da je de facto šef Države tada bio Slovenac Stane Dolenc) bez imalo želje za evociranjem bilo kakvih uspomena iz tog perioda.

Njihova tadašnja izložba, multimedijski projekt Crveni distrik, bio je zabranjen kao i popljuvan u medijima, što je prozroučilo kontraefekt te je od mistikom obavijenog Laibacha načinilo senzaciju na području bivše države.

Naziv grupe, potkopavajuće subverzivni modus operandi, intelektualno nadmoćni karakter članova, provokativna ikonografija Malevičevog križa uz dodatak daška totalitarne propagande u liku posterne projekcije rudarskog radnika (Trbovlje je rudarsko mjesto) na nastupima, kontroverzni stavovi i osebujna ličnost frontmena Hostnika kasnije će od Laibacha načiniti vodeću slovensku novovalnu silu prkosa autoritetima.

Početkom 1982. godine, povratkom nekih perjanica sa služenja vojnog roka, bend je počeo održavati prve nastupe. Premda radikalizirani, nikad nisu zašli u sferu ljevičarstva svojstvenu britanskom punku sedamdesetih, nego su za svoje provokacije odabrali subverzivniji i tada pomodan avangardni industrial-goth žanr, kojem su ostali vjerni do današnjih dana.

Nakon prvog nastupa u Ljubljani, bend je nastupao u Beogradu i Zagrebu, a tijekom te godine, značajan je njihov nastup na Nova Rock festivalu u ljubljanskim Križankama 10. rujna 1982., gdje je Hostnik izašao na binu u odori JNA oficira, a ostali u dugim crnim kaputima koji su zastrašujuće preslikavali pripadnost nekakvoj državnoj tajnoj službi ala Gestapo. Ono što se dogodilo doneklo je svjedočanstvo o neobičnoj i neobjašnjivoj snazi Hostnikove ličnosti – kako je publika bacala predmete na pozornicu, jedna boca za vrijeme izvedbe pjesme Cari Amici pogodila je Hostnika u bradu pri čemu ga je pošteno raskrvarila, što je on stoički prešutio i bez ijednog znaka isprovociranosti nastavio koncert i priveo ga kraju. Mitomanija, kakvu pogotovo na ovim prostorima volimo, događaj je prepričala tako da su potom svi bendovi koji su trebali nastupati nakon Laibacha odustali od koncerta, jer bi sve nakon njih predstavljalo svojevrsni antiklimaks.

Jednako važan je njihov koncert održan u zagrebačkom prostoru „Moša Pijade“ 11. prosinca 1982. Glazba Laibacha, tada već u okvirima države poznatog sastava (iako, karikiram, više sigurnosnim službama, policiji i drugim službama represivnog resora) je zloslutno i sablasno najavljivala promućurne i prevrtljive osamdesete, a ni Hostnikov performans, koji na momente zvuči kao manifest totalitarizma ili kakav nirnberški govor Adolfa Hitlera, nije ostao neprimjećen i neposjećen od strane policije i vojske. Taj koncert nazvan je Touch of Evil“, a izvor naziva koncerta moguće potječe od istoimenog filma Orsona Wellesa iz 1958.

Točno deset dana kasnije, na zimski solsticij (u čemu ponovno možemo pronaći simboliku – mrak, noć – metafora za nadolazeća “mračna” vremena), 21. prosinca 1982., Tomaž Hostnik počinio je, kako se danas često govori, svoje najavljeno ritualno samoubojstvo, i to na kozolecu (tradicionalnoj slovenskoj drvenoj konstrukciji za sušenje sjena i svojevrsnom simbolu Slovenije), u vjerojatno duboko promišljenom naletu delirija pomješanog s manjkom emocionalne stabilnosti. Navodno je pored njega pronađen tekst Apologije Laibach, pjesme koja je postala jedan od manifesta grupe. Članovi Laibacha taj su čin osudili te ga posthumno izbacili iz grupe, premda održavaju uspomenu na njegov lik.

Since when, sons of truth, are you the brothers of night?
What colors your hands with the redness of blood?

The explosion in the night is the flower of woe,
nothing can be justified by it.
The altar cannot be destroyed,
the altar of lies, that multiplies shapes.

The spotless picture, the painless lights,
the only harbors of the terrible night.

We are the children of the spirit and the brothers of strength,
whose promises are not fulfilled.
We are the black ghosts of this world,
we sing the mad image of woe.

The explanation is the whip and you bleed:

Break the mirror of the world for the hundredth time, —
all your efforts are in vain. We have overcome the night:
our debt has been paid
and the light is ours.

Apologija Laibach, na engleskom radi lakšeg razumjevanja

Nije potrebno kanalizirati unutarnjeg Davidea Ickea da bi se na njegovu smrt moglo gledati sa sigurne distance kao na nešto što bi, obzirom na njegov lik i nepopularnost u državnom vrhu, moglo više nalikovati na ubojstvo namješteno da izgleda kao (ritualno) samoubojstvo, metoda koja tajnim službama nije bila nepoznata. Te stvari bi ipak, uzevši sve u obzir, mogli promatrati tek kao teoriju zavjere jer povijest pamti brojan uzorak i mnoštvo intelektualno nadmoćnih ali eksponencijalno tome, emotivno ranjivijih umjetničkih ličnosti koje su same sebi oduzele život suočivši se sa kojekakvim okolnostima ili istinama koje su bile izvan njihove „moći“ i spoznajnog kapaciteta.

Jedan od takvih bio je i Ian Curtis iz Joy Divisiona, s kojim Hostnik vuče određene sličnosti vrijedne paralela. Obojica dolaze iz mjesta industrijskog pedigrea, ili su bili aktivni u jednom (Manchester – Trbovlje), a osim glazbenog raslojavanja post-punka, čiji su glavni predstavnici krajem sedamdesetih bili Joy Division i iz kojeg je proizišao Laibach, također je ikonografija nacizma bila dodirna točka oba benda. Naime, na omotu EP-a iz 1978. An Ideal for Living, Joy Division (sam naziv referira seksualno zlostavljanje zatvorenica od strane nacista u koncentracijskim logorima) prikazuje bubnjara, člana Hitlerjugenda, a istu grafiku koristili su Laibach Kunst te, naravno, uniformirane pojave Laibachovaca, između ostalog.

Razlika je, međutim, u povodu za samoubojstvo – Curtis je bio depresivan zbog privatnog života prožetog ljubavnim razdorima između žene i ljubavnice, dok je Hostnik svoje razloge za samoubojstvo našao, rekao bih, ideološki i karakterno izmučen sveopćom prožetošću nihilizma i najčišće forme umjetničkog fatalizma, premda je navodno i on bolovao od depresije. Neki izvori navode ezoterična vjerovanja drevnih religija i „ponovno buđenje bogova“ na zimski solsticij kao razlog ovog čina.

Tomaž Hostnik pokopan je na centralnom groblju Žale u Ljubljani 23. prosinca 1982., a radijsku eulogiju, pod nazivom „Smrt Tomaža Hostnika“ u čast prerano preminulom mladiću, održao je Igor Vidmar u emisiji na Radio Študentu 2. siječnja 1983., a sadrži Tomaževo čitanje Apologije Laibach netom prije smrti, uz instrumentalnu pratnju Kraftwerka i pjesme Ohm Sweet Ohm.

Još koji isječak s youtubea, da se uvjerite o kakvom ekscentriku se radilo:

Korišteni izvori (kojima zahvaljujem na kvalitetnom materijalu):
– http://klfm.org/laibach-prvi-dio-proboj-iz-trbovlja-1980-1982/
– http://klfm.org/post-exit-tomaz-hostnik-21-12-1982-21-12-2013/
– http://abraxas365dokumentarci.blogspot.hr/2008/10/apologija-laibach-toma-hostnik-1961.html
– http://abraxas365dokumentarci.blogspot.hr/2011/12/tomaz-hostnik-in-memoriam-1961-1982.html