U petak je, u prepunom đakovačkom klubu °C, nastupio jedan od pionira hrvatskoga repa – Marin Ivanović Stoka.

Nakon tri godine izbivanja sa scene, Stoka se vraća s novim albumom i priprema niz koncerata diljem cijele regije. U petak smo posjetili onaj u Đakovu i ostali ugodno iznenađeni odazivom mlade publike koja je dolazila ne samo iz Đakova, već i iz Osijeka, Vinkovaca i ostalih slavonskih gradova. Za warm-up je bio zadužen DJ Chill koji je svojom vrsnom selekcijom hip hop i R&B stvari uistinu zagrijao ljude i pripremio ih na dugoočekivani izlazak Stoke na binu.

Kako to obično biva, kada se Stole popeo na pozornicu nastao je opći kaos koji nije prestao sve do kraja nastupa. Intimna atmosfera kluba uistinu je pridonijela cjelokupnom dojmu i euforiji koja se osjećala i od strane Stoke i od strane publike. Većina pjesama pjevala se u glas sa Stokom koji je priznao da mnoge od njih nikada dosad nije izveo uživo. Tako su se mogli čuti hitovi poput Ekipa 90-ih, Moja cura ima dečka, Sportiva 1, 2 i 3, Peru Amsterdam, Stara škola kreka, Ritam grada, Žestoka te nezaobilazni Don Stoleon i Spremni za rat, koji je Stoka izveo dvaput – prvi put na bini, a drugi put hodajući kroz cijeli klub čime je uspostavio kontakt ne samo s onima koji su bili u prvim redovima, već sa svima u publici. Poseban dio večeri svakako je bilo izvođenje pjesme koju je Stole napravio u suradnji s pokojnim Dinom Dvornikom – Od sumraka do zore. Zamolio je publiku da u spomen Dini zajedno pjevamo refren što su svi bez oklijevanja prihvatili i možda u tom trenutku izgubili glasnice.

Naravno, večer nije mogla proći bez skidanja, što je postalo svojevrsni Stokin potpis. Iako je u početku oklijevao govoreći kako nije baš u formi, na kraju je popustio pod pritiskom silnih uzvika iz publike i skinuo majicu te večer završio u prepoznatljivom stilu.

Lijepo je bilo vidjeti toliko mladih okupljenih na istom mjestu, a da nije riječ o narodnjačkom klubu ili nečemu sličnome. Treba svakako pohvaliti i organizacijski tim kluba °C za interes i trud koji se ulaže u ovakve događaje za kojima Slavonija očajnički vapi. Još jedna pozitivna stvar je i zbilja simbolična cijena ulaznice, koja je bila 30 kn, što si je svatko tko to zbilja želi mogao priuštiti i tako pokazati da alternativa u gradu nije još mrtva.

Prije samog koncerta uspjeli smo uhvatiti 15ak minuta nasamo sa Stokom te ga upitati nekoliko pitanja o zanimljivim događajima koji slijede u njegovu životu i karijeri. Što nam je otkrio, pročitajte u nastavku teksta.

Za početak idemo od najsvježijeg događaja. Neki dan je izašla tvoja pjesma s Krešom Bengalkom pa nas zanima kako je došlo do te suradnje s obzirom na to da vam se stilovi jako razlikuju. Ti predstavljaš gangsta rep, odnosno staru školu, a on je više okrenut trapu i predstavlja novu školu… Kako to da si baš njega odabrao?

Nekako uvijek nakon povratka iz komune prvo idem istraživati novi domaći rep jer tamo nisi u tijeku događaja pa me zanima jel’ se pojavio neki novi klinac koji je „wow“, što se rijetko dogodi. Tako sam naletio na Krešu i kad sam mu vidio ime pitao sam se: „’Ko je ovaj?“ i malo ga krenuo slušati. Inače imam tolike predrasude prema trapu i nekako ga uvijek ugasim i ne dam mu priliku. Međutim, kad sam poslušao Krešu prvo me zainteresirao spot. Išao sam vidjeti tko mu ga je radio, a to je bio Marijan Jurčević iz Splita i ja sam rekao da sigurno sljedeći spot koji izbacujem mi radi taj dečko. Ispostavilo se da je Krešo takav tekstopisac, piše tekstove kakve sam ja pisao k’o klinac recimo, ima toliko inspiracije. Ja možda danas više nemam toliku inspiraciju kakvom on piše i žestinu i realnost, to me je ostavilo „paf“. Nekako sam prepoznao sebe i svoj stil u njegovom repanju, bez obzira što je to trap. On je stvarno napravio jedan iskorak – priča o gradu, ulica, dilanje, sve neke moje teme. Išao je mojim stopama sa drugim stilom glazbe i meni je to sjelo. Odmah mi je bilo u glavi da moram napraviti stvar gdje on priča o Splitu, jer njegova priča je o Splitu, a ja sam uvijek Zagreb. Rekao sam da hoću spojiti Zagreb i Split, staru i novu školu u jednu pjesmu koja će se zvati Dva grada junaka i tako sam i napravio. Kad sam ga nazvao razveselio se i prvo nije vjerovao da ćemo to izvesti, a ja sam mu odmah rekao da snimi svoj vers i tako je to krenulo u realizaciju. Prvi dan imamo već preko 50 000 pogleda na YouTube-u, što je za rep bez spota u Hrvatskoj jako puno, to su velike brojke za nas i dobar pokazatelj da opet neka nova generacija klinaca želi dobar rep, trap, bilo šta… Željni su nekog domaćeg izvornog izražavanja, dosta im je cajke i svega i hoće domaću priču, a rep je svakako neka priča u kojoj se stvarno možeš lijepo izraziti ako imaš taj dar i uz puno vježbe on može biti divno oružje za izraziti svoje nezadovoljstvo, stav, način življenja, odrastanja, proživljavanja… Rep je idealna glazba za to.

Možeš li nam otkriti koje si još suradnje pripremio za nadolazeći album, uz ovu s Krešom?

Smoke Mardeljano, Nered, Karla i Nina (stvar vjerske tematike)… Na Smokeja sam isto tako naletio poslije komune i rekao sam: „E, to je moj stil skroz!“ On i priča i ima iste beatove k’o ja. Upoznao sam ga i baš je karizmatik, jedna vrlo pozitivna duša. U Velenju smo zajedno nastupali, on je repao prije mene i za vrijeme mojeg koncerta se popeo na binu i zaustavio me usred pjesme da me izgrli i izljubi, da mi kaže da je odrastao na mojoj glazbi. To je bio jedan lijep moment jer dečko ima „to“ i ja sam rekao da s njime isto moram snimiti stvar. Točno sam znao kakav beat hoću pa smo napravili pjesmu koja se zove Moj stil. Jako sam sretan zbog toga i svakako mi je u planu oba spota raditi, i s Krešom i sa Smokejem. S Krešom ću mislim prije Nove, a sa Smokejem nakon.

Jedna od tvojih najljepših i najzapamćenijih pjesama je ona s Josipom Lisac, Ritam grada. Jesi li možda razmišljao o još kojoj suradnji s njom u budućnosti?

Velika mi je želja, baš iz razloga jer je to jedna od posebnijih suradnji koje sam radio, i svakako njoj draga pjesma. Ona je zaljubljena u tu stvar i puno puta je u svojim intervjuima pričala o meni i o toj suradnji i ljubavi prema toj pjesmi. Ja sam uvijek imao želju napraviti njen drugi dio i ta pomisao me veseli. Za ovaj album nisam stigao, ali ću svakako ubuduće gledati da se to dogodi.

Uvijek si otvoreno govorio o svojoj ovisnosti i sada pripremaš predstavu, odnosno monodramu o tom dijelu svojega života (među ostalim), koju počinješ prikazivati iduće godine. Reci nam nešto više o tome.

22. i 23. veljače su dvije pretpremijere u Kazalištu Vidra u Zagrebu, a 26. je premijera u Kerempuhu. Onda imam godinu dana dogovorenu Vidru, a sad sam u pregovorima s državnim institucijama. Ministarstvo znanosti i obrazovanja je pokazalo interes za predstavu, za prikazivanje srednjoškolcima. Ako dobijem njihovu podršku to ide na neku veću razinu jer smijem ući u škole, što mi je u interesu. Počeli smo bookirati i datume za druga hrvatska kazališta, želja mi je svakako doći i u Đakovo i druge gradove. To je jedna priča koja se više ne tiče samo ekipe koja dolazi na moje koncerte, jedno konkretno svjedočanstvo koje ostavlja bez daha. Kreće se od moje osnovne škole, košarke i treninga, preko repa i grafita, iz repa u drogu pa iz droge u sve komune, psihijatrije, zatvore… Znači, jedna kompleksna priča, 18 godina moje ovisnosti. Ja sam sam na pozornici, nešto više od 60 minuta – red repa, red zajebancije, red šokantnog i degutantnog svjedočenja, sve ono što jedna ovisnost jest. Tako da me veseli proći Hrvatsku jer smatram da će to zainteresirati i roditelje i klince, bake, dede, profesore… Jer kad u jednu školu dođe psiholog njemu se klinci smiju jer znaju puno više o drogi nego on, a kad dođem ja koji sam to živio 20 godina, to je nešto drugo. Ma samo želim ispričati svoju priču, nikome ne branim ništa ni ne namećem… Ja sam jedan mali čovjek koji ima jednu priču koja se događa npr. tebi, dogodila se njemu prije, nekome će se dogoditi sutra i tiče nas se svih.

Uskoro slaviš i 20 godina karijere velikim koncertom u Tvornici Kulture, što možemo očekivati tada?

Da, koncert je 22. ožujka i tu ću pokušati okupiti što više gostiju. To je prostor za 1500 ljudi i želja mi je da se cijeli Zagreb skupi na tom koncertu i da posvjedočimo da hip hop nije mrtav, k’o što se dogodilo na Tram 11. Želim napraviti nešto posebno za svoju publiku, za sve ljude koji me prate svih ovih godina, da se podružimo jednu večer i napravimo nešto za pamćenje.

Kad si spomenuo Tram 11, čini se da se ove godine stari hrvatski rep ponovno budi. Svoje povratničke koncerte imali su i oni i Bolesna Braća pa sad i ti… Što to znači za scenu, je li vrijeme da stara škola ponovno zavlada?

Mislim da je dogodine logični slijed Nered & Stoka 2, sve vodi k tome nekako. Mi imamo nekih 6-7 stvari snimljenih otprije, trebali bi sad snimiti novih 7 i završiti to jednom nakon jako dugo vremena i isto tako napraviti koncert u Domu sportova iduće godine. Publika je željna, mi smo sposobni i imamo lijepu kemiju i jedno lijepo prijateljstvo pa sad nakon mojeg albuma i predstave nema razloga da ne završimo to i počastimo svoju publiku koja se tome nada godinama.