U Slavoniji, pa i Hrvatskoj, a može se reći i u cijeloj regiji godinama dominira turbo-folk. Laki tekstovi izlaze kao na traci, čuju se auto-tune zvuci, sumnjiva lica i osobe iz reality showova odjednom postaju „pjevači“.

Neki će možda reći da se ponašam kao staro zabadalo koje se žali na sve moderno, ali ne bih rekao da sam takva osoba. Volim sve vrste muzike, što bi se reklo: „Od Silvane do Nirvane“, samo, jednostavno više cijenim muziku u koju je uloženo više truda od pukih slaganja beatova i računalne korekcije zvuka.

Odmalena sam odgojen da slušam svaku vrstu muzike koja mi se sviđa. Tata mi je harmonikaš pa sam od djetinjstva naučen na narodnu muziku. Pod tim ne smatram novokomponirano, nego staru narodnu muziku koja doseže veliku kvalitetu umjetnosti. Ipak, nikad me nitko nije forsirao da slušam samo taj žanr. Učen sam slušati i Bijelo Dugme, Azru, Riblju Čorbu, Prljavo Kazalište i ostale najpoznatije exYu grupe.

Živeći početkom 21. stoljeća u Norveškoj nisam imao mogućnosti na TV-u i radiju slušati domaću glazbu pa sam tako uplovio u period kojim su na top ljestvicama dominirali Afroman, Pink, No Doubt, Blink-182 itd. Danas pak, mogu poslušati i dobro dance glazbu, a na neki način sam u izlascima prinuđen slušati i turbo-folk. Nisam tip koji voli samo jednu vrstu muzike, a ostale hejta.

Ovaj tekst sam zamislio kao izvještaj s „Borovo rock nighta.“ Ali kako je Borovo moje selo, iako više tu ne živim, odlučio sam da ove ne bude samo puki izvještaj tipa „taj i taj je rasturio na koncertu, bilo je toliko i toliko ljudi, svirali su to i to“. Ponosan sam što se moje selo, barem na jednu noć, pomaklo od svakodnevnice. 15.8. je kirbaj.

Dolaze ljudi sa svih strana, iz okolnih mjesta, gastarbajteri, gosti, domaći. Dan ranije već bude ludilo, a za kirbaj se pod šatorima nema mjesta za iglu baciti. Tuče narodna muzika. Dobro, ljudi se tako vesele, tako se najviše popije i vlasnici kafića i šatora najviše zarade. Slažem se, atmosfera bude odlična. Nemali broj puta sam završio toliko pijan da sam idućih nekoliko dana odmarao, sve do beogradskog Beer Festa.

Ali dogodio se i taj neobični dan. Nakon nekoliko godina pauze, ponovno je pokrenut „Borovo rock night“. Do sada su uglavnom nastupali, u široj regiji, neafirmirani bendovi poput „High Voltage – AC/DC Tribute Banda“, „Santos Brothersa“, „Milost“, „Garage in July“, „Big Strip Gorila“ itd. No ovaj put, uslijedio je veliki povratak. Kao headliner nastupila je poznata beogradska grupa Van Gogh, inače dvostruki osvajači MTV-ove nagrade za najbolji regionalni bend. To je bila velika pozivnica za obožavatelje rock muzike da se priključe ovome događaju.

Sudjelujući u organizaciji, uzeo sam si zadatak pronaći grupu koja će nastupiti prije headlinera i dovoljno promovirati događaj. Moram priznati, da je pronalaženje prve grupe ispala teža zadaća nego što sam očekivao. Htjeli smo dovesti rock bend iz naše okolice koji bi se na ovaj način afirmirao. Nažalost, slavši upite na neke od bendova za koje znam da su postoje il ida su postojali, saznao sam da su se mnogi rock bendovi raspali ili da su prešli na drugu vrstu muzike. Ipak, izbor je pao na poprilično mladu grupu The Barflys.

Grupa je inače iz Novog Sada, ali onaj jedan član iz Vukovara je bio dovoljan da ih odaberemo. Kako je bend već nastupao u vukovarskim kafićima, dobio sam i preporuke od prijatelja. Njihov nastup, počeo je više nego odlično, barem po meni.“Trese, lupa, udara“ , pjesma iz kultnog filma „Kako je propao rock’n’roll“, veliki je razlog da me baci u euforiju.

Pjevač je odlično skinuo peromans Branka Đurića Đure, kao i ostalih pjevača čije su pjesme otpjevali. Kako je bend mlad i još nema autorskih pjesama, kao svoju su naveli pjesmu  Kylie Minogue „Can’t get you out of my head“. Bilo je zanimljivo poslušati i pogledati kako je bend bradatog i dugokosog pjevača obradio pjesmu australske „džepne Venere“. Nakon nekih 45 minuta svirke odličnog Barflysa, na red je došao čuveni Van Gogh. Kako to obično biva, prije nastupa headlinera, publika se zbila u prvim redovima. A Van Gogh, kao Van Gogh.

Đule je skakao, ubrzo nakon početka nastupa sišao u publiku, poklonio cvijeće, majice, cd-ove, prozivao ljude iz publike. Može se reći da je i njemu bilo drago nastupati u jednom selu, pred vjernom publiku, ipak ne može sve biti beogradska Arena ili trg nekog velikog grada. Ne želim pisati playlistu, ako ste bili, vidjeli ste, proveselili, snimili, a ako pak niste, propustili ste mnogo toga pa pogledajte snimke na facebooku i instagramu, snimao je i sam Đule. Razlog da se više ne može žaliti, kako je, osim povremenih svirki, vukovarska okolica osuđena samo na turbo folk.

Nije mi prvi koncert Van Gogha pa čak možda ni omiljeni koncert na kojemu sam bio. Mogu pisati da je bilo 500 ljudi, ako malo pretjeram, možda i 1000. To sad nije ni bitno. Drago mi je što je u moje selo, nakon Dejana Cukića i Sporog ritma benda krajem 80ih godina prošlog stoljeća, konačno došao neki poznati bend. Vratio se rock! Vidimo se i iduće godine,  s nekim novim bendovima. A sutra odlazim pod šator poslušati bend koji svira Jašara, Šabana i Sinana. Za svakoga po nešto, a ja mogu na sve. Jebiga, tako to ide.

Fotografije: Goran Vučković, Radio Dunav Vukovar i FB stranica Van Gogha