Čini se da je našoj redakciji suđeno da svake godine barem jedan član portala nazoči fenomenu od festivala zvanom Exit, a kako su kolege Bartoš i Kaselj odradili svoje upoznavanje Novosadske festivalske perjanice proteklih godina, red je bio da se i ja vlastitim očima uvjerim zašto je ovo jedan od najhvaljenijih, a bome i najvećih festivala u Europi. Dosad sam imao prilike vjerovati i pouzdati se u iskustva drugih, pošto bi mi proteklih godina u ovo vrijeme ipak veću pažnju zauzela Ultra Europe, što zbog osobne glazbene preference, što zbog lakših logističkih problema (roaming, smještaj), no rekao sam si da je ove godine napokon vrijeme da otkrijem neke nove sfere i steknem neka nova iskustva po pitanju doživljaja na festivalima, čak i po cijenu preskakanja već prokušane i pouzdane formule ‘rejvanja’ na Ultri. Na samu odluku je također utjecao i Novi Sad, o kojem sam svašta lijepoga dosad čuo. Odlična hrana, predivne žene, opuštenost građana koji su ipak nešto ljubazniji i otvoreniji od onih u glavnim gradovima, stoga sam se u četvrtak zaputio na neistraženu avanturu zvanu Exit 2017.

Onima koji na Exit putuju iz Osijeka, poput mene, put je bio prava sitnica u odnosu na druge događaje slične magnitude, sat i pol vremena lagane vožnje po (doduše groznim) cestama susjedne nam Srbije, je sve što je bilo potrebno da se stigne u Novi Sad. Prvo čime sam bio opčinjen je sama estetska ljepota grada, no s obzirom da sam prvi puta u gradu, ta činjenica i nije baš pretjerano relevantna. Ono što se jasno moglo vidjeti je da je grad domaćin festivala doslovno produžena ruka same Petrovaradinske tvrđave u kojoj se odvijaju glavna glazbena zbivanja. Preko dana grad je ispunjen stranim turistima sa tank-top majicama i obilježja Exit-a nalaze se na svakom uglu, bilo da se radi o prodaji karata, merch-a, nadopunjavanja virtualne lisnice ili pak nečeg drugog, zaista nema ničeg divnijeg nego kad cijeli grad odiše festivalskim mirisom čiji je izvor u Petrovaradinskoj tvrđavi.

Kad smo već kod same tvrđave, ogromna je. Doduše za 25+ stageva i očekivano je da bude velika, no jedina briga mi je bila kako ću se snalaziti u njihovom pronalasku te hoću li više vremena provesti tražeći određene stageve nego bivanjem na njima. Srećom po mene, snalaženje i nije toliko komplicirano koliko sam isprve očekivao. Main stage je, kako mu samo ime i implicira, glavni te se nalazi odmah na ulazu u festivalski prostor. To je bio prvi stage kojeg sam posjetio čim sam prošao kontrolu zaštitara koja, na sreću mnogih, nije pretjerano rigorozna, torbe se mogu bez problema unijeti unutra, a zaštitari njihovom provjeravanju posvete doslovno dvije sekunde. Pošto je opće poznato da je zora na Exitu jedna od situacija koje se definitivno moraju proživjeti, organizam mi je naredio da ne ulazim prerano u tvrđavu, stoga sam se u četvrtak nacrtao tamo tek oko ponoći, da vidim što će nam odsvirati bivši član Oasis-a, Liam Gallagher. Wonderwall, Morning Glory i Wall of Glass samo su neki od hitova koje sam napokon imao prilike čuti uživo, jer pitanje je kada ću opet moći. Čak i ako to nije nužno moj preferentni ukus glazbe, vječno ću cijeniti samu činjenicu da nam jedan ovakav festival pruža priliku uživo vidjeti vrlo širok dijapazon svjetski poznatih glazbenika koje bi mnogi njihovi vjerni fanovi htjeli čuti uživo, ali jednostavno nemaju prilike ili resursa.

Završivši s Gallagherom, krenuo sam na lagano istraživanje festivala i njegovih stagea, stoga je cijela ta noć prošla u ‘kruzanju’ tvrđavom sa naizmjeničnim skakanjima od jedne do druge pozornice što me koštalo cjelokupnog dojma koncerta pojedinog izvođača, no Lost Frequencies, Paul Kalkbrenner i Marko Nastić su zadobili najviše moje pažnje, uz tu i tamo koji posjet Gaia Trance Experimental stageu za dnevnu dozu psy-trancea. Zora je stigla dok si rekao keks, a samo na jednom stageu je prigodno biti u to vrijeme, Dance Areni. Od pola 6 pa nadalje, beogradski techno producent Marko Nastić vladao je pozornicom, a unatoč polusatnom guranju da se stigne do najbolje pozicije za rejvanje i upijanje jutarnjeg sunca, ipak sam uspio odslušati veći dio njegova seta. Prije nego krenem na drugi dan, spomenuo bih i Alana Walkera, norvešku senzaciju 97. godišta koji je stvarno odradio fenomenalan set vrijedan prime time Main stagea.

Drugi dan proveden je na popularnoj plaži Štrand, koja mi se čini kao svojevrsni nastavak iliti after festivala, jer na plaži imaš osjećaj kao da si na nekom masovnom beach partyju sa svom glazbom, koktelima, suncobranima i rasplesanim ljudima koji ne uzimaju predaha od večernje glavne atrakcije. Zaputivši se u tvrđavu, drugi dan Exita sam odlučio dati priliku i drugim stagevima koje nisam dan ranije istražio, tako da me glavna pozornica vidjela samo na koncertu britanskog elektroničkog tria Years & Years. Ostatak vremena proveo sam istražujući druge pozornice koje dan ranije nisam imao prilike vidjeti, poput As Fm-a , Latino stagea i drugih. Nezaobilazna stanica na Dance areni bili su Solomun b2b Dixon i velški producent Jamie Jones koji su zatvorili drugi dan Exita na prigodan način, uveseljavajući ljude svojim kvalitetnim deep house bitovima sve dok i zadnja kap znoja nije iscijeđena u ovo vruće ljetno novosadsko jutro. Riječ zatvorili bih zapravo trebao staviti pod navodnike, jer čak i nakon Jamie Jonesa tu nije bio kraj tulumu, uvijek postoji after, a on se odvijao u obližnjem otvorenom klubu Bastion, za kojeg se posebno plaćala ulaznica i to od 500 dinara, no i taj klub je bio pun nezasitnih stranaca koji su vrlo vjerojatno ostali sve do ‘fajrunta’ u 14 sati, ja sam izdržao do 11, treba netko odspavati i izvještaj napisati.
To nas dovodi do ovog trenutka, subote popodne pišući report proteklih dva dana i spremajući se za naredna dva dana koji će sigurno iz mene iscrpiti i posljednji atom snage, jer već sada sam na zalihama, a to nikad nije dobro reći tek na polovini festivala, no to je samo dokaz kvalitete tog istog festivala, kad se jednostavno ne želiš čuvati za kraj. Čitamo se za nekoliko dana, sa izvještajem druge polovine festivala kao i cjelokupnim dojmom istog, dotad, budite pozdravljeni.