‘Još tu i tamo šumi Mura, al’ sve je manje avantura,
I nit se može zlatom platiti, nit nekim božjim satom vratiti,
Taj zamah mača Svetog Jurja,Svi dobri dusi Međimurja,
Taman vetrićka da lice švićka i unikatna mala Savićka.’
Stihovi su iz pjesme Unikatna, nova stvar koju je stari lisac Đole napisao upravo za Čakovec i kao svojevrsnu ispriku što ga publika iz Međimurja nije vidjela punih 15 godina, sve od koncerta u Domašincu 2002. godine. Slavni srpski kantautor upravo je tom pjesmom započeo prekrasan, četiri sata dugačak nastup na stadionu SRC Mladost koji je uživao u njegovom miksu tužnih balada i veselih ‘tancalica’ , no krenimo mi redom, a to je od samog Balaševića i najave koncerta.
Ekscentričan, ponekad i kontroverzan, ali uvijek direktan i iskren, Đorđe Balašević jedan je od onih skladatelja koje ne morate voljeti, velika je šansa da ćete ga i mrziti, pitajte samo stanovnike Banje Luke koliko je Đole dobrodošao u njihov grad, većina će vam reći da čuvaju metak za njega, a to je i on sam jednom prilikom izjavio. Njegova popularnost seže u istu krajnost u pozitivnom kao i u negativnom smislu, kada ste pjevač koji publici prepričava mnoštvo anegdota tijekom svojih nastupa, za očekivati je da će neke od tih priča biti shvaćene u negativnom kontekstu iz pogleda neke zatucane grupe ljudi. Nastupi širom regije Balkana su svaki put kompletno ispunjeni, no nekim ljudima je i nakon 25 godina neprihvatljivo ‘što jedan Srbin ima nastupati u Hrvatskoj’. Shvatili ste, no poanta je da mu se priznanje mora odati radi očuvanja džentlmenstva i održavanja manira staroga kova te naposljetku radi gotovo 40 godina dugog stvaralačkog opusa koji je iznjedrio predivne srcedrapajuće (no nikada patetične) balade za tužne dane u čijim se stihovima svatko barem jednom pronađe pa sve do veselih ritmičnih pjesama ispunjenih tamburicama, gitarama, dobrom vibracijom i lako pamtljivim (ali opet nikada nesuvislim) tekstom. I tako smo kolega s portala Bruno Koić i moja malenkost krenuli u avanturu zvanu Balašević u Čakovcu, ili kako bi kolega rekao – Baladević.
Prenoćivši u Varaždinu i uživajući u svim blagodatima koje vikendaško-hedonistički stil života može ponuditi, a to je naravno dan proveden u izležavanju na suncu, pijuckanju ohlađenog gemišta (ipak smo na sjeveru Hrvatske, tamo gemišt ima primat ispred kave, često i vode) i roštiljanju, uvod u koncertni dan teško da je mogao proći bolje, tako da nam je zapravo petak ničim izazvan postavio letvicu uživanja jako visoko za nadolazeću koncertnu subotu. Zaputili smo se u Čakovec nekih dva sata prije početka koncerta te smo se nakon vrlo kratkog i novčaniku ugodnog puta vlakom našli na čakovečkom kolodvoru oko nekih 19 sati. Preostalo vrijeme do koncerta, čiji je početak bio najavljen u 21 sat, iskoristili smo za kupovinu tekuće logistike i razgovor s poznanicima. Ulaz je bio dostupan sa sjeverne i južne strane stadiona, a ljudi su polako pristizali već dva sata prije samog početka koncerta kako bi zauzeli najbolja mjesta, odnosno tribine. Naime, koncertna bina je postavljena na polovici nogometnog igrališta te je bila okrenuta prema jedinoj tribini stadiona koju su ljudi pohrlili zauzeti čim je ranije moguće. Popis stvari koje su zabranjene za unos u stadion bio je povelik, od većih predmeta kao što su boce vode pa sve do malenih upaljača, sve je bilo potrebno ostaviti ispred ulaza.
Cijene hrane bile su više-manje razumne (15 kuna za hot dog) dok je cijena pića bila malo veća nego očekivano, ovdje ponajprije aludiram na pivo koje je koštalo 20 kuna, dok su ostali sokovi i alkoholna pića manjih volumena čaša koštala 15 kuna. No organizatore ne mogu kriviti, očekivano je da će višesatni nastup iznjedriti mnoga žedna grla koja će pohrliti za kupnjom piva pa makar koštala i 20 kuna, a tako je i bilo.
Zauzeli smo jedna od rijetkih slobodnih mjesta na tribinama jer svatko tko prati Balaševićeve nastupe, zna da se radi o višesatnim glazbenim seansama gdje noge postanu umorne te je potrebno pronaći predah na sjedalu, no to ne znači da parter nije bio pun, upravo suprotno, kao i tribine bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. Sam gospodin Baladević došao je na binu negdje oko 21:20, a nastup je prigodno započeo sa pjesmom Unikatna, stvar napisana isključivo za ovaj koncert. Uslijedila je balada Neki novi klinci, prva u nizu koja je izmamila mnoge mobitele zadužene da snime djelić nastupa novosadskog pjesnika jer ipak, tko zna kada će ti isti uređaji ponovno dobiti priliku svjedočiti mu uživo. Pjesma je bila popraćena bacanjem plišanih životinjica na stage zbog stiha ‘..tad sam dobio par mandarina i malog bijelog zeca..’, no zgodno je Đole primijetio da niti su sve životinje bile bijele, niti male, a bome niti zečevi.
“Ljudi moji, pjesma ide: malog bijelog ZECA”
Nakon toga uslijedio je blok veselijih pjesama pogodnijih za plesanje, a radi se o skladbama Berba 59. , Lakonoga i Olivera. Kako to inače i biva u njegovim nastupima, kraj (ili početak) svakog bloka pjesama, a ponekad i svake pjesme, obilježile su njegove anegdote i priče iz njegova života koje su direktno povezane sa svakom nadolazećom pjesmom, stoga sam napokon saznao pozadinsku priču o jednoj od meni osobno najdražih balada svih vremena, u kojoj je protagonistica Đoletova bivša djevojka koje se sjeća jer je bila za glavu viša od njega i gnjavila ga da mu napiše pjesmu. Pjesma se zove Provincijalka.
Varate se ako mislite da je svaka priča bila vezana isključivo za njegove bivše ljubavi. Bilo je tu i komunikacije s publikom, dugotrajnog objašnjavanja riječi ‘međutim’ na mađarskom jeziku, konstatacije o granicama i popularnom rivalitetu Zagoraca i Međimuraca, njegovih opaski kako bi on to sve ujedinio (izjava za koju sam siguran da je većina publike prihvatila sa dozom soli i prisilnog smiješka), zatim ponekih morbidnih skečeva o vlastitom stricu i tavanu, ali u globalu priča koje su iskreno i od srca zabavljale i nasmijavale ljude te im dokazivale o kakvom se džentlmenu i gospodinu radi.
Otpjevana je većina pjesama koje su bile očekivane, one koje su mu donijele najveći uspjeh i općenito one koje su jednoglasno pjevane od strane kompletne publike kao što su Priča o Vasi Ladačkom, Lepa Protina kći, Devojka sa Čardaš nogama, Ne lomite mi bagrenje i D-mol, ali bilo je tu i nekih pjesama koje osobno nisam očekivao, koje su mi jako drage, ali imaju vrlo jak potencijal baciti kompletnu publiku u stanje depresije, kao što je recimo njegova ultimativna tužaljka i ‘party killerica’ – Bezdan.
Prvi dio nastupa završen je u veselom tonu sa pjesmom Ne volem, a znalo se da će biti i popularnog bisa, a tako je i bilo. Kako on to voli odraditi u malo veselijem i manje monotonom stilu, nakon odlaska tamburaša i ostale grupe svirača, na bini je ostao naš panonski mornar koji je zajedno s publikom prizivao koncertnu pratnju da se vrate sa svojim instrumentima odsvirati još nekoliko stvari.
Dobili smo bis od gotovo četrdeset minuta, sjetite se jeste li ikad prisustvovali koncertu sa dužim bisom, pričekat ću.
Očekivano je bilo da će odsvirati još nekoliko stvari, jer većina mainstream publike u regularnom djelu nastupa nije dobila pjesmu radi koje je došla, a radi se o Ringišpilu, koji je izazvao kolektivnu euforiju mlađeg dijela publike i općenito onih čije je poznavanje Balaševićeve diskografije ipak relativno oskudno, no dovoljno da se plati ulaznica za njega, što je naravno pohvalno. Nakon ringišpila, dobili smo još i prekrasne izvedbe pjesama Slovenska, O bože bože te neizostavni epilog svakog njegovog koncerta u vidu pjesme Odlazi cirkus.
Otišao je bez puno pompe i zadržavanja, no stigao je poimence predstaviti kompletnu instrumenalnu postavu koju su sačinjavali čardaški tamburaši, klavirist, basist i dugokosi hipster violinist koji je bio zasebna atrakcija i fenomen u izvedbi, jednostavno rečeno, čovjek svira kao da je rođen sa violinom, ili barem odgajan u višečlanoj obitelji Roma.
Nastup je trajao gotovo puna četiri sata, što ga čini daleko najdugotrajnijim pojedinačnim nastupom na kojem sam prisustvovao. Istina, bilo je tu barem sat vremena priče, no kada on govori, ni ne obazirete se na činjenicu da u pozadini ne svira nikakva glazba, jednostavno slušate zgode i nezgode iz njegova bogatog života. Nisam siguran jesu li mu priče rutinirane kao i pjesme, odnosno ima li iste priče na svakom nastupu, no nijedna priča nije se činila prisiljenom ili već prepričanom, bilo da se radi o priznanju kako u pjesama popije puno više alkohola nego u zbilji, ili o pričama u kojima nam govori o svojim bivšim ljubavima i simpatijama koje su uvijek bile mnogo mlađe od njega.
“Nisam ja pedofil ljudi moji nemojte da tako sad ispadne”.
Zbog širine koncertnog prostora koji je objedinio parter i tribine, bilo je jako teško odrediti čak i približan broj posjetitelja, stoga sam razmišljao da jednostavno brojku navedem pod ‘više tisuća’, no čitajući lokalne međimurske portale koji su kompetentniji od mene u određivanju koncertnog kapaciteta stadiona, pročitao sam da je na koncertu bilo više od deset tisuća grla i to vrlo šarolikog spektra godišta. Moglo se vidjeti sve od starije populacije koja je slušala Đoleta u njegovim prvim godinama karijere, pa sve do nas, mlađe populacije koji smo ga zavoljeli kroz preporuke naših starih. Uvjeren sam da od svih komplimenata koje dobiva, najviše mu služi na čast saznanje da ga slušaju djeca i tinejdžeri rođeni u novom tisućljeću, jer to mu je živi dokaz da glazba i stihovi koje je stvorio nadilaze granice vremena, a to je najveće priznanje koje umjetnik može dobiti.
Cijena ulaznice bila je skupa, 140 kuna, no za četverosatni nastup novosadskog pjesnika vjerujem kako je to cijena koja je i više nego zadovoljila jednadžbu uloženo=dobiveno, posebno kada se uzme u obzir da je ipak malo veći dio posjetitelja sačinjavalo godište treće dobi, kojima je 140 kuna za ulaznicu ekvivalentno kao nama studentima kada platimo kartu omiljenog izvođača primjerice 30 kuna, dakle podnošljivo.
Nakon minulog nastupa zaputili smo se prema kolodvoru na ono što će se pokazati kao vrlo dugotrajno i mukotrpno čekanje prvog vlaka za Varaždin, no video isječci i slike sa koncerta koje će nam vječno biti sačuvane u mobitelima bile su vrijedne malo post-koncertne muke i čekanja. Kao vjerojatno i svakom od desetak tisuća polaznika, meni također ostaje lagana žal što nije odsvirao još poneku pjesmu kojoj sam se nadao (Sevdalinka, Marim ja), no i sam Balašević rekao je kako je svjestan da je ostalo puno pjesama koje nije izveo, a bile su željene i tražene od strane publike te da mu jedino rješenje ostaje da se kroz određeno vrijeme ponovno pojavi u Čakovcu.
Vjerujem da će se deset tisuća nazočnih složiti sa njegovim prijedlogom.
Fotografije preuzete od: Mario Golenko
ZV Photography
Komentari preko Facebooka