Kada je završila posljednja pjesma posljednjeg dana UFO festivala, otišao sam žurnim korakom u back stage kako bi popričao malo s frontmenom grupe Hladno Pivo – Miletom Kekinom. Što je Mile imao za reći kroz naš razgovor od petnaestak minuta pročitajte ispod.

 

Prije svega dobro večer Miletu Kekinu u ime cijelog osječkog portala Mixeta. Za početak, kako ste putovali? Jeste li došli s nekog koncerta ili iz Zagreba direktno?

Dobro večer. Jučer smo svirali u Krapini, ali Krapina je, hvala Bogu, blizu tak da smo spavali kući i došli u Osijek.

 

 

Kako Vam se sviđa ovaj osječki prostor Vege? Jeste li prije svirali na UFO-u ili Vam je ovo prvi put?

Ovo je prvi puta i ostali smo baš onako ugodno iznenađeni kad smo došli ovdje… doduše ne baš, da budem iskren, nismo bili skroz pozitivno iznenađeni. Kad smo imali tonsku probu zvučalo je kao jako problematičan prostor jer su dosta goli zidovi i onda se dogodila ona jeka, ali naš nas je tonac uvjeravao da će to bit puno, puno bolje kad se napuni i, hvala Bogu, napunilo se i nestalo je sve i ostala je samo pozitivna vibracija. Meni se čini večeras da je bilo dobro. Nama barem na bini je bilo dobro.

 

 

Nije prošlo dugo od vašeg prošlog osječkog nastupa. U listopadu prošle godine ste svirali u osječkom kinu Europa. Kino Europa slovi kao najbolji koncertni prostor u Osijeku.

I je, i je, stvarno.

 

 

Ne znam koliko se može vjerovati glasinama, ali povjerovat ćemo u to.

A znaš šta ti je još kod tih klubova dobro? Akustičan je prostor i imaš još jednu lijepu stvar kod tih prostora, a to je što se naplaćuje ulaznica. To je jedna izgubljena tradicija što je isto super stvar za koncert jer kad ljudi plate ulaznicu kao da imaju veći žar da se dobro zabave, jebiga. (smijeh) I to je meni bio jedan od boljih koncerata općenito u Osijeku s tim da mi je i ovaj isto bio jako, jako, jako dobar.

 

 

Problem je kod tog prostora jedino što nema pušenja. Mnogi ljudi zbog toga prigovaraju, ali dobro. Ne znam jeste pušač ili?

Ma ti pušači. Nek’ krepaju od raka. Ja ne pušim. (smijeh)

 

 

Da se vratimo malo u prošlost. Baš sam jučer pregledavao neke koncerte i naišao na onaj iz 1994. godine. Riječ je o koncertu „Uživo prije Ramonesa“. Mnogi ljudi koji su komentirali taj koncert govore da vam je to bila najbrža svirka ikada. Jeste li ikada odsvirali brži koncert od tog koncerta ’94. u Domu Sportova pred 16 000 ljudi?

Pa nee. Mi smo tad bili baš djeca. Imali smo 20 i još nešto godina i bila nas je trema i onda kad te trema onda pokušavaš uvijek.. onda ti se sve čini da je presporo. Mi kad smo sišli s bine, ja se točno sjećam toga, kad se to odigravalo, taj koncert, mi smo stalno slušali komentare kako smo ufulavali, kako smo bili prespori i onda poslije kad smo tek čuli taj koncert, netko je to snimio pa se to kasnije pojavilo kao neka kućna snimka i mi smo tek onda shvatili koliko smo mi to prebrzo odsvirali i bili smo šokirani koliko to može bit brzo. Ja nisam znao da tak brzo mogu pjevati. Ja mislim da ne bi više mogao pjevati tako, a niti ponoviti takav jedan koncert.

 

 

Znači nikada?

Nikada. Ne, ne. To je bio tako brz jezik da mi uopće nije jasno kako mi se nije zapleo. Al’ to je to što sam rekao. Kad si jako uzbuđen onda puno brže sviraš nego što inače sviraš.

 

 

Kad smo već kod predgrupa Ramonesa, možemo slobodno reći da je ovo izdanje festivala dovelo samo neke predgrupe Ramonesa. Prvo su nastupali Psihomodo Pop pa sada Vi. Kakva je bila ta atmosfera na koncertu Ramonesa? Jeste li se družili s njima? Jeste li uopće išta komunicirali s njima?

Bili smo u backstageu kad su oni davali intervjue u sportskim svlačionicama Doma Sportova. Sjećam se da je Sale nešto ispitivao Joey Ramonea, a mi smo onak bili kao muhe na zidu. Samo smo prisluškivali što će reći. E, a ono što će mi ostat najviše u pamćenju to je trenutak kad smo došli, oni su imali taman tonsku probu i onda je Joey išao, kao penjao se na binu, napravio tri koraka uz stepenice, vratio se nazad. Onda se ponovo popeo četiri stepenice gore pa opet dvije nazad.

 

 

Jel’ bio pijan ili?

Ne, ne. Poslije sam iz tih Youtube filmova shvatio da je imao taj opsesivno kompulzivni poremećaj. Znači kad moraš činit radnju više puta, kad provjeravaš osam puta da li si vrata zaključao. Znači on je imao tih nekih problema. Ja nisam pojma imao, nisam ni znao šta se događa. Mislio sam možda je to neki njihov običaj. Bio sam klinac pa sam to prvi put vidio. Ali toga se još uvijek sjećam i znam da su mu noge zamotavali u celofan. Traperice su mu zamotali u neki tanki celofan. Ne znam zašto. Bilo je par tih video trenutaka na tom koncertu. I najviše pamtim početak tog njihovog koncerta. To mi je jako ostalo u pamćenju.

 

(preuzeto sa Story.hr)

 

 

Kad smo već kod te vaše mladosti i svega, prvi koncert ste održali krajem 80-ih ako se ne varam. Sad ne znam koje je točno mjesto, ali dobro…

Nije ni bitno. Ma bilo je to jedno malo zagorsko mjesto Kumrovec.

 

 

Svirali ste najviše obrade na tom koncertu?

Da, da. To su bili ti koncerti i taj period.

 

 

Kako je izgledala Vaša mladost tih dana? Je li to teklo uz neke punk zvukove žešće? Što ste slušali u to vrijeme?

Pa znaš, ja živim u Zagrebu iznad jednog parka i gledam te mlade koji se tamo druže navečer i zapravo oni rade sve što smo i mi radili. Znači, bili smo u parku, svirali smo gitare. Nemaš baš love za neke izlaske…

 

 

Znači bio je to klasičan punk život. Cuganje vani i to?

Pa da. Cuganje vani. Mi smo pili bambus, a sad vidim da piju pivu iz q packa, ali ista je filozofija. Mislim da je sad Lowenbrau jako popularan što se tiče tih cugi iz q packa. (smijeh) Mi smo pili bambus crni s jeftinim vinom.

 

 

Da se okrenemo na ovu godinu. Radili ste tri rekordno rasprodana koncerta u zagrebačkom koncertnom prostoru KSET. Koncerti su išli pod nazivom „Evo vam Džinovski“?

Da.

 

 

Može li se očekivati „Evo vam Džinovski“ na nekoj hrvatskoj razini? Jeste li razmišljali o takvom nečemu?

Paaa… znaš šta, za sad ne. To je problem oko tako malih prostora od oko 300 ljudi. Bilo bi to malo ekonomski neopravdavano. Mi radimo nove pjesme, radimo novi album i zadovoljni smo novim pjesmama. Kad radiš takve koncerte na kojima sviraš stare pjesme onda se uvijek počnu pojavljivati one teorije tipa: joj oni to moraju zato što im nove pjesme ne idu, znaš ono. Ako to ne radiš onda ide tipa: odrekli su se starih pjesama. Mi smo ograničili taj koncert na KSET zato što smo mi u tom koncertnom prostoru zapravo i napravili naš prvi veći uspjeh kao mladi bend. To je još bilo ’92., ’91. kad smo mi tamo prvi puta svirali i htjeli smo baš tamo svirati. Sad da li bi se isplatilo nama ići s tim koncertima kao neki putujući cirkus okolo po Hrvatskoj ili po regiji, mislim da ne. Mislim da svi oni fanovi koji su htjeli mogli su otići tamo, kupiti karte i otići na koncert.

 

 

Publika vam je dosta podijeljena danas. Ja bih to tako rekao. Pravi pankeri se drže vaših prvih albuma, uključujući i Džinovski, a  neka malo šira publika se drži onih rokerskijih albuma, od albuma „Šamar“ pa na dalje. Kako komentirate tu podijeljenost publike?

Pa dobro je, mislim, šta ja znam. Mi uvijek nekako radimo po svom guštu i onda se dogodilo to da je „Šamar“ nastupio i jednostavno nas preokrenuo u neki dvoranski bend. Ja volim i jednu i drugu fazu. U Hrvatskoj ispada ako ne radiš za publiku, ako radiš za sebe, onda možeš ispast ili kao neka prodana pi*ka ili kao nekakav dvoličnjak. Ne znam, mi radimo uvijek za sebe i ovaj novi album će možda bit malo manje radiofoničan od „Svijeta Glamura“ kako sad stvari izgledaju. To se sad vidi na „Messiju“ koji nije toliko radiofoničan. Tu imaš problem što se ne vrti na radiju jer je previše brz. Možda će sljedeći album biti malo mekši, ali sad smo trenutno u toj nekoj fori da sviramo možda malo glasnije nego što se to očekuje od benda i našeg mainstream kalibra. Mi smo rekli sebi davno da ne želimo ugađati publici niti kritičarima nego da ćemo raditi po svom guštu.

 

 

(preuzeto sa RTL.hr)

 

 

Što se tiče vaših tekstova, kad smo već kod ugađanja publici, tekstovi su vam uvijek onako dosta kritični prema hrvatskoj situaciji, prema tom nekakvom balkanskom mentalitetu. Jeste li ikada imali nekih problema zbog toga? Je li Vam ikada itko prigovorio zbog vaših tekstova? Da vam je rekao: „Ej ti sad smiri se itd.“?

Pa da. Bilo je onako komentara tipa: „Komunističke pi*ke, srbokomunisti, Jugoarmija“ i to sve tih frustriranih likova na internetu. Imaš onda one koji kao s ljevice napadaju kao: „Vi ste ustaše, fašisti, skinheadsi,…“ Svašta smo se načitali, znaš ono, imaš najbolesnijih kombinacija. Znaš šta, internet koliko ti je dao slobodu izražavanja, pitanje je koliko je sloboda izražavanja pozitivna stvar.

 

 

Kaže se općenito danas da su se neki ljudi previše razmazili sa slobodom…

Pa ne. Radi se više o tome da je internet postao nekakva vrsta ispušnog ventila za raznorazne likove. Možda je bolje da se tako ispušu nego da to rade na cesti nasilno. Tako da je to ok. Ako ćemo mi tu poslužiti kao nekakva, što se kaže, lopta za nabijanje ili vreća za nabijanje, onda neka to rade tako. Bitno da ostanu miroljubivi.

 

 

Što se tiče benda, u kojoj je bend fazi sada? Vidimo, stižu singlovi. „Messija“ ste sada odsvirali na koncertu. Očekuje li se novi album ove godine? Da se podsjetimo, prije tri godine je izašao „Svijet Glamura“.

Pa mi ćemo pokušati ove godine. Mislim, gotove su pjesme. Imamo nekih desetak pjesama gotovih i do 11. mjeseca ćemo imati sve. Sad smo odsvirali jednu novu pjesmu „Majica“ koja će biti na novom albumu…

 

 

Pjesma je bila dobro prihvaćena samo kad ste malo prije početka istrenirali publiku…

Da, da. To tako bude. Sa novim albumom sam jako zadovoljan kako sad zvuči i mislim da u 11. mjesecu bi mogao izaći. Još ne znam album kako bi se mogao zvati. To nam je uvijek najteže odlučiti, kako da se album zove, i zato nam treba netko sa strane.

 

 

Vaš stav i vaše mišljenje o današnjoj glazbi, današnjim klincima? Kako je to bilo u vaše vrijeme i kako mislite da današnji klinci provode slobodno vrijeme? Vrijednosti su se potpuno iskrivile što možemo vidjeti iz priloženih stavova na internetu…

Pa nije. Ja zapravo o mladima imam dosta pozitivno mišljenje. Ja više imam problema sa starijima nego sa mladima jer ti kad gledaš da si u društvu gdje hrpa mladih bježi iz države, onda su to zajebali stari, a nisu mladi zajebali.

 

 

Mladi su tako odgojeni?

Pa ekipa koja je odgajana od ’90. i neke pa na dalje, vjerojatno su učili svakakva sranja u školi i vjerojatno im nije lako. U životu moraš o svemu imati neki sud. Što se tiče muzike, ima dobrih mladih bendova. Šta ja znam, super su mi Dječaci.

 

 

Znači ta neka rap scena?

Da, ovaj..ovi bendovi isto Šank, Mašinko, Stringsi. Ima tu dobrih, dobrih bendova. Ima tu dobrih ideja, ima duhovitih bendova. Samo što su sad sredstva nekako se promjenila preko kojih oni mogu doći do šire publike. To je sad malo sranje što sad imaš gomilu tih formatiranih radio stanica koje puštaju samo „feel good“ pjesme…

 

 

„Radijske“ pjesme?

Da, „radijske“ pjesme i to je tu sad kao mali problem, ali zato postoji Youtube kojeg mi nismo imali tak da negdje je dobro, a negdje su se stvari izgubile.

 

 

Brzinsko pitanje. Vama najdraži album od Hladnog Piva?

Meni najdraži album od Hladnog Piva? Hu joooj… „Knjiga Žalbe“.

 

 

„Knjiga Žalbe“? Znači ništa od onih punk korijena s početaka?

Pa dobro ajde onda definitivno „Džinovski“ jer „Džinovski“ je album koji mi je promijenio život, a sad kad slušam onako sve, album na koji sam najviše ponosan je „Knjiga Žalbe“ možda iz nekih intimnih razloga, ali to sada nije trenutak da se priča o tome.

 

(Mislav Bartoš i Mile Kekin)

 

 

Kad smo već u glazbi, što slušate danas ? Držite li se i dalje nekog punka ili?

Ne, ja nikad nisam slušao punka previše. Ja sam slušao Dead Kennedyse od punka, puno više čak nego Ramonese. Sad slušam dosta… Jack Whitea volim slušati. Ima jedan bend Burning Hell, neki kanadski bend kojeg u zadnje vrijeme puno slušam. Volim Lou Reeda starog poslušati, ovaj album „New York“ i tak.. ima puno, puno muzike koju slušam u zadnje vrijeme…

 

 

I zadnje pitanje. Vidite li sebe za jedno 20 godina kako svirate istom energijom kojom svirate i danas? Energija kojom šibate danas na koncertima je jednostavno ogromna. Vidite li sebe za jedno 20 godina da Hladno Pivo udara istom snagom kao i danas?

Pa ne, ne. Ja to ne želim. Ja ne bih htio zvučati kao i danas.

 

 

Ne biste htjeli biti poput npr. Rolling Stonesa da sa 70 godina punite stadione?

Ne puniti stadione, ali i ne imati tu energiju. Imat ću neku drugu energiju. Imat ću energiju čovjeka koji ima 60 godina za 20 godina. Nije mi nužno da budem najglasniji, da budem vrpoljiv na bini, da skačem nego da imam muziku koja mi u tom trenutku bude odgovarala i ono što ću tad htjeti reći, ali ja se nadam da ću imati snage otpjevati još „Fur immer punk“, ako treba. Ako baš budem htio.

 

 

Mile hvala Vam lijepa što ste sudjelovali u intervjuu za osječki portal Mixeta. Još jednom zahvaljujem i doviđenja.

Hvala i doviđenja i pozdrav čitateljima Mixete.