Na samome kraju kalendarske godine, u Vinylu se dogodio još jedan koncert, srećom podržan od velikoga broja publike. Bilo je lijepo vidjeti mnoštvo koje se okupilo, kao u nekoj staroslavenskoj priči, oko vatre koja je u ovome slučaju bio Mimika Kolektiv, pod vodstvom Maka Murtića.

Foto: Tena Stanić

I to kakva vatra.

Murtićev ansambl kojemu je ovo bio prvi nastup u ovoj formaciji je već samom pojavom, od nekih desetak članova na pozornici, bio jako impresivan prizor. Veliku buku prisutnih je prekinuo (utišao) zvuk ansambla koji je svirao pogrebnu glazbu iz područja Makedonije.Ono što je na mene ostavilo izuzetan dojam je osjećaj filma, režiranog, montiranog, s velikom pedantnošću i snažnom porukom. Atmosfera je bila nevjerojatno gusta, prošarana oštrim udarcima perkusivnog dijela, obojana prekrasno raspisanim, te pažljivo složenim akordima i melodijama.

Foto: Tena Stanić

Jasno je da u tako velikom ansamblu mora postojati određeni red da bi sve funkcioniralo kako treba, stoga je improvizacija bila prisutna, ipak, u obliku solo dionica svih glazbenika u bendu. Inače taj način zna biti dosadan, osobito kad je naglasak na jazzu, nadmetanju, muzičkome egu. Kod Murtićevog ansambla to nije bio slučaj. Komponirane i aranžirane sekvence bile su nadopunjavane solo dionicama koje bi kod nekih solista bile isto tako izrazito filmske, tj. narativne, dok kod nekih nevjerojatno interaktivne za publiku na vrlo muzikalan način.

Foto: Tena Stanić

Nadalje, kompozicije su kao cjeline bile nevjerojatna putovanja različitim regijama slavenske kulture, bile su u službi nekakvoga koncepta koji je sjedinjavao sve te razlike u jedno, što je ansambl vrlo dobro prezentirao i spajao.

Ritmički bogato, raznovrsno, intuitivno ali i inteligentno, harmonijski ukorijenjeno, još uvijek slobodno da sruši barijere i pokaže boje atonaliteta, ispunjeno krasnim pjevanim i sviranim melodijama ojačanim čvrstim stavom i pojavom određenih pojedinaca.

Glazba je bila postignuta, osobito u Murtićevim kompozicijama, koje su prikazivale i žestinu i melankoličnost, mir i kaos, s nevjerojatnim dosezima muzikalnosti i mašte, strukture i emocija.

Sve u svemu, muzikalnost je bila na djelu, eksperiment je pokazao svoj potencijal, snaga glazbe je uspjela nadići neumorni dio publike koji jednostavno nije mogao prestati gušiti slušatelje svojim i dalje ispraznim razgovorima i dimom cigareta, koji ipak nisu uspjeli srozati kvalitetu izvedbe na niski nivo. Svaka čast glazbenicima i Maku, te osobito onim rijetkima koji su slušali.

Foto: Tena Stanić

Mimika je projekt koji zaslužuje priznanje pripadnosti svjetskoj glazbi, te je definitivno jedan od onih projekata koji s nevjerojatnim ukusom na umjetnički način, predstavljaju jedan veliki dio kulture naše civilizacije, njenu ljepotu, i naš planet. Stoga želim Maku i njegovim suradnicima sreću i uspjeh u širenju ove glazbe jer to uistinu zaslužuju. Hvala im, na nevjerojatnim osjećajima, glazbi i jedinstvu.

Foto: Tena Stanić

Sljedeću priliku za poslušati ovaj ansambl nemojte propustiti, jer priča jednu priču koja se tiče svih nas. Njena je ljepota upravo to što smo još uvijek dio tog nasljedstva, a ova glazba i nastup nas na to snažno mogu podsjetiti i probuditi taj duh u nama.