Travanj, ove godine. Još uvijek bi, unatoč tome što je prošlo već godinu i pol, sa žaljenjem najbliži prijatelj/suradnik i ja pričali o tim nepostojećim razlozima koji su nas sprječavali da odemo na koncert Morcheebe u Tvornicu kulture održan u prosincu 2014.
Na slične smo se muke vratili po toj travanjskoj objavi kako novoformirani Skye & Ross, dakle bez Paula Godfreya kao DJ-a, dolaze u Šibenik, točnije tvrđavu Sv. Mihovila, ali usred ljetne, usred festivalske sezone prošarane planovima i obojane već odavno isplaniranim relacijama i roadtripovima, do te mjere da se jedan slavonski put do Šibenika činio kao siguran bankrot. Sa velikom nesrećom, odbijena je i zadnja kombinacija koja bi nas tog 17. srpnja zadesila u nekom sredstvu javnog prijevoza sa jednokratnom do Šibenika.

Ali ubrzo smo uvidjeli da nismo pogriješili, jer menadžment Tvornice kulture je početkom rujna objavio reprizu koncerta iz Šibenika u svom prostoru, 26. dana mjeseca studenog.

Dan je nekako dočekan, potreban entourage prikupljen, i premda je od starta put bio osuđen na perpetualne peripetije, našli smo se u prijestolnici na vrijeme. Još jedan ‘nažalost’, mlada hrvatska kantautorica Irena Žilić, koju je Ross posebno nahvalio za nastup, bila je kolateralna žrtva okolnosti pa ćete više o njenoj izvedbi, koja je počela oko pola 10 navečer, po službenoj satnici, čitati negdje drugdje.

Otkako je otvarajuća Trigger Hippy započela downtempo lavinu, manje-više mi je bilo jasno da je to Morcheeba kakvu znam i volim, neovisno bio Godfrey DJ tamo ili ne, ali je njegov izostanak jedini razlog zašto ovo danas potpisujem kao koncert Skye i Rossa a ne kao punokrvan koncert Morcheebe.
Jak dojam akustičnosti, stroboskopska svjetla u harmoniji sa tematikom i deskripcijom pjesme, adaptativna i usklađena ritam sekcija benda, distorzije Rossove gitare i ono što smo svi pohitali čuti i tome se prepustiti – senzualno milozvučan i zavodljiv glasić neponovljive Skye Edwards, koja kao da ne stari i kojoj kao da je u maniri Groundhog Daya uvijek iznova ta debitantska 1996. godina.

Strašno simpatična i nježna, kao bogomdana persona toj pozornici i mikrofonu u okrilju nokturalnije atmosfere, dirigirala je i vodila koncert prepuštajući se povremenim vlastitim plesnim performansima po svojim pravilima. Fizička pojava joj u potpunosti odgovara vokalnoj a kombinacija egzotične crne haljine i potpetica sa crnom tijarom na glavi od nje su učinili nemilosrdnu afričku kraljicu spremnu da svojom glasovnom čarolijom sve prisutne podčini svom ritualu.

Trenutak kada je bacala slomljene palice za bubanj u publiku posebno je ocrtavao njenu krhkost, kada se nije usudila gledati gdje baca zašiljene krajeve i hoće li nekog slučajno lakše ozlijediti, čime je samo zaradila nove simpatije publike, ako je u tom segmentu uopće bilo prostora za poboljšanje.

Pjesme s setliste činile su cijelu diskografsku analogiju Morcheebe, od prvih izdanja, pa sve do najnovijeg self-titled albuma Skye & Ross, ali odlično cik-cak sinkronizirane, da kada bi neka novija i još nepoznatija pjesma (All My Days, Light of Gold, Hold On, How to Fly) djelomično uspavala prisutne, na nju bi kao kec na desetku sjela neka starija, koja umjesto vas postaje trenutačni vladar vaših kukova i nogu, neka s Big Calma ili drugog izdanja koji su od Morcheebe učinili jednu od perjanica trip-hopa (redom isprepletene sa novijima – World Looking In, Friction, Otherwise, The Sea, obrada Bowieve Let’s Dance, Blood Like Lemonade, Blindfold i malo ubrzanija izvedba Let Me See).

Uz prethodno fotografiranje za društvene mreže sa brojnim mobitelima/upaljačima u zraku Skye je uz taktove posljednje navedene pjesme samo otplesala, iščezla u backstage, no vjerujem da nije bilo osobe iz prepunjenog pregrađenog velikog pogona Tvornice koja je smatrala kako je to sve od njih za večer.

Ne bi valjda željeli otići a da nam ne pruže još po koju i zakucaju taj koncert.

Ubrzo su se sve dileme razbile kada su nakon kratkotrajnih ‘We want more!’ izašli u punom sastavu te uz kratki chit-chat, u kojem je Ross posebno nahvalio hrvatsku publiku i njenu vjernost Morcheebe rekavši ‘Hrvatska je jedna od naših favorita u svijetu’, nakon čega je raspalio po akustari te uz Skye izveo Clear My Mind, a prigodno i toliko iščekivano zakucavanje koncerta moglo je uslijediti samo uz jednu – prekrasnu himnu ljepote življenja i sveopće bezbrižne opuštenosti, Rome Wasn’t Build in a Day. Nakon što sam ju po prvi puta u životu čuo uživo, u miru sam odvegetirao narednih par minuta čisto da sa sobom saberem sve.
Po završetku te pjesme uslijedio je i završetak koncerta, pomalo naprasno jer mi se nije učinilo da su se nekako propisno pozdravili sa prisutnima već da su se samo neprimjetno uvukli u jazbine backstagea. No, tko nakon zadnje u bisu može ikome išta zamjeriti?

Puni dojmova, barem ja, ljudi su ili odlazili prema izlazu ili prema malom pogonu, na cigaretu ili nastavak plesnjaka, a ja sam ubrzo potpuno zaboravio osobni značaj koncerta kojem sam upravo prisustvovao dok me par sati kasnije, na pospanom putu kući nije sustiglo ‘Morcheeba, čovječe, napokon si bio!’. Nakon Trickyja u siječnju i Massive Attacka u kolovozu, ova trip-hopom obilježena godina jučer je doživjela jednu od svojih kulminacija. Skye i Ross, ako želite, no za mene je ovo Morcheeba, čiji koncert treba biti u bucket listu svakog fana, pod bilo kakvim aranžmanima i formacijama, sve dok je tu Skye.

SETLISTA:

Trigger Hippy
Friction
World Looking In
All My Days
Otherwise
The Sea
Light of Gold
Let’s Dance (David Bowie, obrada)
Hold On
Blood Like Lemonade
How to Fly
Blindfold
Let Me See

BIS:

Clear My Mind
Rome Wasn’t Build in a Day