Kao vjerujem i mnogima te večeri koji su posjetili Vintage u četvrtak navečer, i meni se stvorio nevidljivi upitnik iznad glave kada sam na pozornici primjetio Helen Money s čelom u rukama. Neuobičajen je to prizor, bez ikakve pratnje iza nje, Helen (pravo ime Alison Chesley) počinje laganim potezima po violenčelu, da bi odjednom sve eksplodiralo u bučni, distorzirani performans. Taman kada mi frendica govori kako bi sve to skupa zvučalo još kompleksnije s bubnjevima u pozadini, Helen opaljuje nogom i „pali“ playback bubnjeve koji stvaraju novu dimenziju cijele izvedbe i sve skupa zvuči puno moćnije. Helen je surađivala s bendovima poput Portishead, Mono, Disturbed (…) i bez obzira na laganu zbunjenost okupljenih, bio je to dojmljivo mračan i droneom obojen uvod u glavne aktere te večeri.

Napomenuti ću za početak kako post-rock nije moja omiljena šalica čaja. Te uvodne atmosferične i lagane melodije koje se u razvijaju u katarzičnu eksploziju ne povedu me na emocionalni i refleksivni trip kako to čini psihodelični space u glazbi npr. Follakzoida, Eternal Tapestrya te stoneri poput Causa Sui ili Colour Hazea.

S tim rečenim, nastup Russian Circlesa ( Chicago) me nije učinio poklonikom spomenutog žanra, no da se radilo o iznimno dobrom nastupu tehnički iskusnog i odličnog benda, u to nema sumnje. Doduše, Russian Circles ne možemo ni svrstati u okvire samog post-rock žanra, više mi djeluju kao stonerski post-metal. Gotovo puni Vintage prepoznao je kvalitetu čikaškog trojca i osjetila se želja i nestrpljenje da nakon tri godine opet uživo slušamo Russian Circles. Distancirani i bez obraćanja publici, koncert otvaraju pjesmom „Asa“ kojom otvaraju i aktualni album „Guidance“. Nakon nje slijedi skladba „Vogel“, kojom također nastavljaju izvoditi zadnji im album. Već s uvodnom Asa su me bili lagano osvojili, prisilivši me da zaboravim na sve i samo se prepustim njihovim umijećima sviranja. Posebno su me se dojmili bubnjevi Dave Turncrantza koji su se toliko čisto čuli da ste bez problema mogli hipnotizirano gledati (a i slušati) njegove zamahe i ritmičke kolaže. Lagane ubojice atmosfere bile su malo poduže pauze između pjesama, ponekad i do dvije minute trajanja. Tada dopire sav žamor prisutnih koji vas ipak malo spusti na zemlju. Doduše, možda je tako nešto bilo i potrebno, kako bi se stvorio jasan odmak između pjesama te kako bi lakše uronili u sljedeću instrumentalnu izvedbu. Nekakvih popratnih svjetlosnih efekata tu i nije bilo, bend bi se samo stopio s dimom koji bi ih učinio na trenutke maglovitim što se nekako odlično nadopunjavalo s njihovom svirkom i odlukom da ne prozbore ni jednu riječ. Čini se da jedina i glavna poruka te večeri bila sama njihova glazba, što je posve opravdano.

Frendica u jednom trenutku spominje kako se nada da neće doći do poganja oliti nasumičnog izbacivanja iz ravnoteže random ljudi oko sebe s obzirom da je vidjela par koncerata Russian Circlesa di bi publika „kulminirala“ i u takva stanja. No pogled  na ščilane brada/naočale tipove oko mene u pratnji cura odjevenih u crno razbio je bilo kakvu pomisao na mogućnost divljaštva i razbacivanja. Uglavnom se podrška publike svodila  na stonersko drmanje glavom, uz naravno intezivni pljeska i pozitivno zviždanje na kraju pjesama. Čini se da su svi ponaosob uživali u izvedbi benda, te iako nam se nisu obratili ni jednom tokom koncerta, pozvali smo ih na bis kada nam za kraj sviraju „Youngblood“ koja žestoko i moćno zaokružuje stonersko post-rock/metal druženje te večeri.