Sinoć smo u Lisinskom imali priliku slušati Jethro Tull. Prog-folk-institucija nas je provela kroz različite ere bogatog stvaralaštva i ponovno oduševila prisutne.

Bio je prvi koncert u Hrvatskoj nakon sedam godina, odnosno nakon njihovog koncerta 2018. godine u Domu sportova. Jethro Tull, za sve koji ne znaju ovaj bend, zapravo je više od benda. To je institucija Iana Andersona koja je kroz gotovo 60 godina stvaralaštva ostvarila ogroman utjecaj na rock glazbu, rock-folk i prog glazbu, uvođenje folk zvuka u žešći žanr i spajanje žanrova kao takvih. Iako su nam danas mozaični žanrovi jako poznati, Jethro Tull bio je jedan od prvih bendova koji je radio nešto takvo, uvodeći zvuk frule u rock glazbu na iznimno ozbiljan način. O ozbiljnom pristupu Iana Andersona glazbi priča se već godinama.

Jethro Tull, Lisinski, 2026. / foto: Luka Antunac

Sinoć nas je u rasprodanom Lisinskom dočekao Jethro Tull, a uvod u koncert na ekranu odradila je, neki bi rekli, AI slop vjeverica uz lagani blues. Kolega Marko iskomentirao je kako nije ni čudno da stari ljudi koriste AI u svojim nastupima jer su nekako postali sinonim za korištenje AI vizuala i povjerenje u iste.

Nakon vjeverice koja svira frulu u šumi, krenuli su zvukovi iz šezdesetih, s pjesmom “Someday the Sun Won’t Shine for You”, koja se nastavila u “Beggars Farm” i “Song for Jeffrey”. Sve tri pjesme obilježile su početak benda, koji je zapravo krenuo iz blues žanra prije nego što će postati jedan od najpoznatijih prog rock bendova s folk utjecajima. Tako da smo u prve tri pjesme mogli uživati u onom starom zvuku Jethro Tulla.

Ono što posebno moramo pohvaliti jest ekipa koja je radila vizuale, koji su bili iznimno psihodelični, pa je za sve ljubitelje psihodelije poput mene ovo bio šlag na tortu.

Onda je i sam Ian Anderson pozdravio publiku i najavio prelazak kako benda tako i set-liste u prog rock. Otvorili su taj dio s pjesmom “Thick as a Brick”, koja je trajala dugo i pokazala snagu koju bend i dalje ima. Nastavili su s “Mother Goose”, a zatim prešli na veselu, pomalo hobitovsku, “Songs from the Wood”.

Jethro Tull, Lisinski, 2026. / foto: Luka Antunac

Ovaj put kroz diskografiju i poznate stare stvari nakratko je prekinuo povratak u novije stvari s pjesmom “The Navigators”, koja je s njihovog zadnjeg albuma. No, nakon toga brzo smo se vratili, doslovno i figurativno, u “Living in the Past” iz ’69., koja je dala i odličan prikaz kako rock treba i može zvučati. Prvi set završio je njihovom pjesmom “Broadsword in E Minor”, kako god.

Kroz cijeli ovaj prvi segment, a ono što će se vidjeti i u drugom segmentu, bend se držao iznimno dobro i iznimno točno, kako bismo i očekivali od benda kojim upravlja Ian Anderson, koji je poznat po svojoj strogoći kada je riječ o točnoj strukturi i ne dopušta prevelika odstupanja. Nema tu mjesta za jam i slično, što je potpuno u redu i odavno filozofija benda.

Ono što se ipak osjetilo jest da Ian Anderson, koji ima 79 godina, jednostavno više ne može vokalno odraditi sve dionice koje je sam napisao, a koje su iznimno zahtjevne. Iako je i dalje iznimno agilan, trči po pozornici i izvodi stare poze s podignutom nogom i frulom, teško je održati i izvući sve tonove koje si je sam predvidio nekada davno. To je trag vremena koji mu ne možemo zamjeriti niti mu zamjeramo, ali ipak se osjetilo da želja za zadržavanjem originalnih aranžmana nosi svoju cijenu.

Jethro Tull, Lisinski, 2026. / foto: Luka Antunac

Nakon pauze od 15 minuta, koju su naši izvođači pošteno zaslužili, i našeg trčanja po kratko osvježenje u obliku pelina i gemišta, dočekala su nas nova glazbena putovanja, gdje možete zaklopiti oči i jednostavno otputovati zajedno s bendom na neko drugo mjesto.

Dočekale su nas pjesme poput “My God” i “The Zealot Gene”, novija pjesma iz 2022. Nakon toga smo se pak vratili u 16. stoljeće s njihovom verzijom skladbe Henrya VIII., pa smo otišli u pjesme “Over Jerusalem” i “Budapest”, malo onako geografski, prije nego što smo došli do vrhunca ovog koncerta, a to su dvije najpoznatije pjesme, “Aqualung” i, nakon što se bend povukao s pozornice, “Locomotive Breath”, koju su odsvirali na bis.

Jethro Tull, Lisinski, 2026. / foto: Luka Antunac

Zanimljivo je da je “Locomotive Breath” bila jedina pjesma tijekom koje je bilo dopušteno fotografiranje i snimanje. Tijekom ostatka koncerta bila je na snazi zabrana fotografiranja i snimanja, što je zapravo jako zanimljivo i smjer u kojem ide sve više bendova. Najpoznatiji od njih je Tool, koji iznimno strogo zabranjuje snimanje i fotografiranje, a u suprotnom možete biti izbačeni s koncerta. Rekao bih da su se u Lisinskom ljudi primarno pridržavali tih pravila. Naravno, kada je došao “Locomotive Breath”, bilo je tu dosta bljeskalica starijih fanova i cijela je situacija bila pomalo komična, kao da su svi jedva dočekali izvaditi svoje mobitele.

Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi neki mlađi vokal odradio ove pjesme dok bi Ian bio samo na flauti, što je kolega Luka iz Mixetea i predložio kao zanimljiv koncept nekih možda budućih koncerata. Ipak, s obzirom na to koliko Ian drži do slike benda i vlastitog stvaralaštva, vjerojatno tako nešto nikada nećemo vidjeti.

Sve u svemu, bio je to izvrstan koncert uz koji smo pratili gotovo 60 godina stvaralaštva jednog od najposebnijih bendova koji se jako davno nisu libili biti posebni i probati nešto novo te sa svakim albumom donijeti nešto novo u glazbu. Iza njih ostaje veliko nasljeđe koje će nastaviti utjecati na mnoge bendove. Ostaje nam reći samo hvala na neumornosti i ljubavi s kojom ovo radite više godina nego što je većina publike na ovoj zemlji.

Jethro Tull, Lisinski, 2026. / foto: Luka Antunac