U nedjelju smo imali priliku ponovno slušali Gojiru na domaćem terenu. Ovo je drugi nastup ekipe pred zagrebačkom publikom. Prošli nastup, prije (gotovo točno u dan) tri godine, se održao u Domu Sportova nakon što je premješten iz Tvornice kulture. Već tada je bilo jasno da interesa za ovaj bend itekako ima, a dojmovi s koncerta su potvrdili kako je “hype”, opravdan.

Gojira – veća nego li mislimo?

Za one rijetke koji nisu čuli za ovu zvijer, Gojira je francuski metal bend čiji zvuk karakterizira specifičan zvuk koji prati tehnika za koju će mnogi slušatelji, bili osobno glazbenici ili ne, reći vau. Sviraju od 96′-te godine, a žanrovski gledano, bend je kroz godine izgradio zvuk koji balansira između progressive i death metala, s notom groovea.

Iako se ne mogu nazvati ogromnim fanom benda, čak i njihov prošli dolazak je prilično odzvanjao među lokalnom ekipom koja je naklonu metala bilo koje vrste. Dovoljno da me zainteresira da malo detaljnije poslušam hitove i, posljedično, uvjeri me da se radi o uistinu posebnom bendu. Dok na prvi koncert nažalost nisam mogao ići, ovaj me veselio. Naročito slušajući dojmove prijatelja s prvog koncerta.

Pri samom dolasku na Šalatu, shvatio sam da idemo slušati jedan od najpopularnijih bendova modernog metala, iako se ne reklamiraju kao takvi. Razmišljao sam o tome koji moderni metal bend bi ovako brzo rasprodao Šalatu, nekoliko mjeseci unaprijed. Osim specifičnog zvuka i odličnih koncerata, rast u popularnosti su sigurno dobili i sudjelovanjem na otvaranju Oplimijskih igara u Francuskoj s pjesmom koju su izveli i u Zagrebu te nas tako podsjetili na izvedbu koja im je zaradila i Grammya.

Ovaj koncert je dodatno potvrdio status benda kao jednog od najutjecajnijih metal bendova danas, a ono što je uslijedilo, potvrdilo je da je tomu tako s punim pravom.

Foto: Roberto Pavić

Od letećih kitova do Sabbatha

Na koncert smo stigli na sam kraj predgrupe Lacuna Coil, ali već tada se Šalata bila puna. Atmosfera koja nas je zatekla je bila odlična, tako da možemo reći da je predgrupa itekako odradila svoj zadatak zagrijavanja domaće publike. Moje prvo opažanje bilo je da su mnogi došli ne samo uhvatiti dobro mjesto za Gojiru nego i čuti predgrupu. Publika je bila prilično šarolika, od veterana, preko stranaca (čuli smo i talijanski i slovenski u krugu od 5 metara), do tinejđera kojima je ovo vjerojatno prvi veći koncert, a to sve govori o statusu Gojire kao benda (koji očito spaja generacije).

Već na početku su se iznad glava našli ogromni napuhani kitovi za plažu, očiti hommage njihovom hitu “Flying Whales” kojeg će odsvirati negdje kod sredine set liste. Pirotehnika i rasvjeta nisu razočarali, ovim putem pohvale za produkciju. Ipak, zvuk na početku je bio malo ispod očekivanja. Sve skupa se činilo nekako mutno i prigušeno. Prve dvije ili tri pjesme tonac je očito tražio pravi balans. No, kad ga je uhvatio, Gojira je zazvučala kao dobro podmazana metal mašina. Precizno, žestoko, odlično.

Po meni, ta mašina imala je jasnu okosnicu u bubnjaru Mariu Duplantieru koji je iznenadio preciznošću i snagom. Uigranost benda bila je očita, a jedan od vrhunaca večeri bio je trenutak kad je Duplantier podigao znak s pitanjem na hrvatskom “Hoćete još bas pedale?”. Kad je publika, naravno, odgovorila burnim pljeskom, uslijedio je drugi znak “5 minuta bez prestanka?”. I tako je i bilo, pet minuta čiste žestine i duple bas pedale tijekom pjesme “From the Sky“, a publici nije preostalo ništa drugo nego da pozdravi to divljanjem i/ili divljenjem.

Setlista je bila spoj najvećih hitova i trenutaka za istinske fanove. “Mea Culpa“, “L’enfant sauvage” i “Another World” koje su atmosferu digle na novu razinu, “Backbone” gdje je Mario demonstrirao zavidnu preciznost te sing-along verzija “The Chant” koju su predstavili kao zajednički healing trenutak s publikom.

Bis je donio iznenađenje. Dok je kiša počela sve jače padati, Gojira je odala počast nedavno preminulom Ozziju Osbourneu i Black Sabbathu izvedbom rijetko svirane “Under the Sun” sa Vol. 4. Kao fan Sabbatha, čak sam i ja na trenutak morao razmisliti dok nisam shvatio koja je to stvar, ali izvedba je bila fantastična, a pljusak nikom nije smetao. Večer je završila s “The Gift of Guilt”, a mi smo kući krenuli mokri ali nikako pokisli. Odličan koncert koji se veselimo ponoviti.