Čim su, po izrazito točnom vremenu početka njihovog seta druge večeri na Šalati, Josh Homme i ekipa QotSA ispali na stage, kroz šalu je kultni frontmen stoner ikona rekao da su spremni zabaviti ljude jer “oni nisu Foo Fighters”, moj je dojam bio da će se to i dogoditi – i nije me prevario, unatoč početnoj sumnji.

QotSA, koji su trebali nastupiti prošle godine ali su zbog Hommeovih zdravstvenih tegoba bili prinuđeni otkazati prošlogodišnju turneju, nastupali su dvije večeri u Zagrebu dočim sam osobno povukao još jednu paralelu s Foo Fightersima. Kada su 2019. nastupali u Areni, kao novinar sam pohodio drugi koncert i bez znanja o tome kako je zapravo bilo na prvom, osim entuzijastičnih reportaža koje su bile tu samo zbog sreće da su Foo Fighteri u nas, imao sam dojam da je to sve bilo nekako ‘mlakasto’ upravo zbog činjenice da prvi koncerti (valjda?) budu bolji. Kod QotSA je, čini se, ovog puta bilo drukčije. I dok je prema nekih izvjestiteljima s prve večeri Homme djelovao živčanije lajući na mjesec (svađanje s fanom oko snimanja koncerta), druge je večeri bio skuliraniji i raspoloženiji te, očito, skloniji setlistovskoj improvizaciji.

Predgrupu po nazivu “So Good” nisam imao pretjerano želju slušati, a ako se zbog toga moram ispričati – nekad bude tako. Stoner standarde dočekao sam uz “Little Sister“, a zatim “In My Head“, “Smooth Sailing” i “My God is the Sun”, da bi potom Homme odlučio skočiti na “Monsters in the Parasol” jer je poželio ‘nastaviti s plesom’. Već to svjedoči o njegovom raspoloženju koje je bilo vidno neživčano. I dok su neki povremeno zazivali odavanje pošte preminulom Ozzyju kako se dogodilo prvi dan, Homme i ekipa su to odlučili ignorirati.

Negdje pri sredini koncerta, Homme je upao u neki đuboks-mod gdje je, na zahtjeve fanova iz prvih redova, izvodio nekolicinu b-strana pjesama – “Turnin’ on the Screw“, “Mexicola“, “3s & 7s“, “A Song for the Deaf” te nešto kasnije “Kalopsia” i “I Appear Missing“. Povremeno bi se obratio nečim polusuvislim, kako bi dočarao sreću i zadovoljstvo time što je u Zagrebu ova dva dana i sličnim klišejima. Generalno je cijela atmosfera bila veselkasta, uz naveliko poznatu ljetnu koktel-sinesteziju koncertnih miomirisa između piva, pljugi, “pljugi” i znoja. Čak ni povremeni kupanac već tradicionalno skupim pivom došao bi kao simpatično osvježenje uz lagan povjetarac; sve je nekako bilo baš taman sinoć. I sama činjenica da je to bilo druge večeri tjera me da više cijenim bend koji je svakako bio “zanimljiviji od Foo Fightersa” i, čini mi se, iskren u namjeri da nas zabavi. “Mi smo tu za vas” bi mi inače zazvučalo proljevkasto. I jučer je, ali kao da mi povrh svega nije smetalo.

Pjevala se “I wanna make it wit chu” i zvučala iskrenije nego kad se bendovi u tom điru prenemažu po stageu, a kada smo došli do faze ponajvećeg hita, tada je jasno i atmosfera blizu vrhunca. Uslijediše još “Go With the Flow“, bestselerska “No One Knows” te zakucavajuća “A Song for the Dead“. Bez bisa i sranja s lažnim napuštanjem pozornice, otpraviše nas Queensi uz šlagersku “It’s Over” Roya Orbisona, u kliznu, ljetnu zagrebačku noć.

I ako su mi 2018. ostali pomalo dužni, poradi klasičnih festivalsko-zvukovnih tegoba na INmusicu, sinoć su bili baš onako, lagani. Možda je pomoglo to i što, za razliku od prve večeri, koncert nije bio rasprodanac, pa je i to bilo nekako komotnije. Nisam siguran da bi se organizatori složili sa mnom – barem po tom pitanju.