Kada bi se ukratko morao opisati dvodnevni Galoop fest, koji se ovoga vikenda održao u zelenoj oazi Strossmayerovog parka u Đakovu, to bi možda bio subotnji javni poziv Baby Lasagne s pozornice ljudima koji stoje iza ograde i gledaju besplatno koncert da uđu unutra i kupe ulaznicu jer upravo su oni koji mogu učiniti promjenu.
To je tako kratko, a tako duboko. Krenimo redom.
Iako je svaki dan festivala počinjao u razumno koncertno vrijeme, 20:30 sati (točno poput vekerice), svejedno me je u tim prvim trenucima dočekao poluprazan prostor parka, potvrđujući mi tezu kako se ljudi teško, gotovo nikada, mijenjaju. Prisjetio sam se takvih boljki kada sam bio mlađi pa u slučajevima kada na nekim davnim izdanjima UFO osječkog festa gledam prazan festivalski prostor i bend koji nastupa pred redarima i šankerima. Ali govorimo o terminima oko 6, pola 7 tih dana. Pola 9 je po meni sasvim razuman termin za krenuti s festivalskim danom no ljudi su izbirljivi pa dođu poslušati samo ono što se njih tiče i samo ono što njih u danom trenutku zanima, ne mareći pritom za činjenicu kako si uvijek mogu proširiti glazbeni horizont dolaskom ranije ili ostankom kasnije. U glavi mi je scena gospodina ispred mene za vrijeme nastupa benda IDEM u petak gdje čovjek u trenutku otkriva svoj novi najdraži sastav te u radosnoj nevjerici promatra kako dečki na bini beskompromisno sviraju njegove nove omiljene pjesme. Takvih ljudi je malo generalno, samim time i u Đakovu, no kako je IDEM njemu izvlačio osmijeh svakom novom numerom ispred njega, tako je on meni svakim svojim skokom ispred mene. Pa ako sada ovaj tekst pročita Antun iz IDEM-a i dotični gospodin, onda ćemo sva trojica biti svjesni međusobnog usrećivanja te će krug biti zatvoren. Ja nisam iz Đakova, ali ovoga vikenda Đakovo je bio moj grad i bio sam jako ponosan na taj svoj grad jer taj moj grad ovoga vikenda je bio svjetski grad, nebitno koliko ljudi bilo ili ne bilo svjesno te činjenice.
Marta Džaja (M. Art) i LAA (Los Angeles Agency) već treću (mislim da sam točno rekao?) godinu za redom izlizuju svoje tabane i dlanove kako bi malom slavonskom gradu iznova donosili prijeko potrebnu dozu urbanosti, koja je svima svjesno ili nesvjesno potrebna, pogotovo u vremenima poput ovih. I taj trud se osjeti u svakoj kanalici postavljenoj na uzavrelom betonu amfiteatarskog područja festivala, u svakoj postavljenoj kanti za otpad, svakom znaku, putokazu, štandu, svjetlosnim dekoracijama, pomno odabranim playlistama prije svakog nadolazećeg benda, chill zoni, diskretno distanciranim toaletnim zonama, merch zoni u kojoj je svatko mogao naći nešto za sebe i brojnih drugih sitnica koje čine zajedno jedan veliki događaj. To je već čin pri kojem kape same padaju dolje, a kada se još na to sve dovedu i dva svjetska sastava poput My Baby i Baby Lasagne, to sve poprima još veći nivo.
Čudna su vremena, kako sam natuknuo već ranije, ali dobra glazba uvijek prevlada. I u vremenima kada nema prostora za tajne, glazba je ta koja u čovjeku uvijek može pružiti samo njemu znano utočište, van svih očiju ovog ludog svijeta. A povodom nedostatka tajnosti, prisjećam se trenutka za vrijeme nastupa Leta 3 u petak gdje jedan gospodin ispred mene zumira telefonom u krupni plan gitaru Mateja Zeca i na licu mjesta provjerava putem umjetne inteligencije o kojoj vrsti, marki i modelu gitare je riječ. Ja sam za to vrijeme razmišljao kako Letovci sviraju dosta sporije nego što su to činili prije te je li to zbog godine proizvodnje benda ili nečega drugog. Nisam ih gledao cca pet ili šest godina te u domeni set liste ne primjećujem nikakve promjene osim Mame ŠČ te dvije nove stvari koje su izvodili po drugi puta tek, nakon premijere u, kako je Prlja rekao, “a gdje drugdje nego u jebenom Zagrebu“. Riječke pičke je također dobila novu konotaciju jer pjesma govori o gradu nogometnom prvaku, a 999 također kotira malo bolje kada se izvodi parsto metara od prijestolnice đakovačko-osječke nadbiskupije. Šteta što se setlista ne mijenja češće. Rijetko kada sam čuo meni drage stvari Letovaca uživo. Prlja je i dalje jak vokal.
Zadnji puta kada sam prije desetak godina provjerio katalog Nipplepeople-a imali su cca nekih osam singlova. Danas imaju cca šesnaest, što je definitivno pomak. Pomak je bio i u smislu glasnoće pa mi se tako nekoliko ljudi požalilo da su im za vrijeme njihovog nastupa skoro uši prokrvarile. Takav sound uopće ne bi bio na odmet da smo u klubu deset sa deset i da je pola četiri ujutro te barem upola toliko promila u krvi. U toplom ozračju đakovačke ljetne večeri s takvim soundom bolje rješenje bi bilo da su nastupali zadnji kao fajruntski rave. Jak su producentski duo i vole to što rade i uživaju svake sekunde u svojoj glazbi i na stage-u i to je ono što je na kraju dana jedino važno. Ja im želim još puno uveseljavanja samih sebe, a i drugih. A nakon Letovaca se dogodilo to što sam spominjao ranije, a to je da svatko dođe sebi pogledat što ga zanima i ode kuć. Tako se publika na Nippleovcima, i Buč Kesidiju pogotovo, višestruko smanjila. Ispred bine u kasnom terminu Buča ostalo je stotinjak pripadnika većinom mlade generacije koji su skupa s duom u glas pjevali sve njihove break up himne. Došla su mi i pitanja u glavu jesu li Nipplepeople zaslužni za revival karijere Zdenke Kovačiček i bi li bilo zgodnije da je u njihovom terminu nastupio Damir Avdić?
U subotu ulazim u prostor poslije pola 8, a prvi redovi već okupirani fanovima Baby Lasagne, od kojih je dosta bilo izvana, pripadnici njegovih fan klubova. Podsjetilo me to na koncert u prosincu prošle godine kada ih je Marko pozdravio sve u prvim redovima koji su došli iz Švedske i Manchestera i svaki put se iznova samo pitam što ti ljudi rade u svom životu i gdje se ja mogu prijaviti na takve poslove. Svemirko je tako otvorio festivalski dan i pred gospođama iz Švedske Marko je u svom Don Juan izdanju izveo neke od svojih synth perjanica poput Žene od vanilije, Miris grada, Dizajnerica Laura, Zauvijek zen, a na zadnjoj 34,5 pridružio se i Tandara otpjevati kultni dio. Dobro je da su trio sada. Kompaktnije je i čvršće. Po mom skromnom mišljenju ne treba im više.
Stage i sound su bili na vrhuncu u čemu je dodatno pomagao i odlično odmjeren light koji se prilagođavao scenskim nastupima. Najviše se to osjetilo na Buč Kesidiju i Baby Lasagni, od kojih se potonji podosta i oslanja upravo na vizualni dojam. Tako se gase sva svjetla u parku prije Marka Purišića i ekipe te počinje show zelenim stroboskopima. Nastup koji je na papiru trebao trajati sat i nešto trajao je na kraju nešto jače od 40 minuta, a uzrok toga mi je nepoznat. Sve u svemu energičan nastup koji je okupio najveći broj ljudi na festu, većinom roditelja s djecom. I tu u jednom trenutku Marko fantastično poentira pozivajući javno sve ljude koji stoje vani iza ograde i besplatno gledaju njegov koncert da uđu unutra i kupe ulaznicu jer bez njih ta scena propada. Jedno rješenje za iduće izdanje je svakako zelena cerada na ograde jer očito to je jedini način. Na prvu nitko ništa, ali iznenadilo me nekoliko trenutaka kasnije da je ipak desetak-dvadesetak ljudi odlučilo otvoriti novčanik i kupiti ulaznice. Promjena je spora, ali korak po korak i doći će se do konačnog cilja.
Pauza koja je uslijedila nakon kratkog nastupa Baby Lasagne, logično, bila je puno duža pa se tako nizozemsko-novozelandski trio pripremao izaći na stage dobrih četrdesetak minuta cca. Dobar dio ljudi je opet napustio prostor kada su pogledali ono što se samo njih tiče i ništa drugo ih ne zanima. Ali nema veze jer ono što je uslijedilo je samo lupilo pečat na svjetski stas Đakova te večeri. My Baby, za razliku od nekolicine izvođača na festivalu, ne koriste za oslonac i bijeg semplove u tolikoj mjeri. I samo ih je troje, a zvuče kao da ih je barem pet. Prekaljeni je to sastav s gomilom kilometara i pozornica u nogama i to se osjeti na svakom nepogrešivo odsviranom tonu gitare, basa ili udarca bubnja. Kada iza sebe imaš Joosta van Dijcka u Balenciaginim Kanye West patikama i Daniela Johnstona na gitarama (pritom mislim doslovno na množinu te riječi jer čovjek ima cijeli guitar rig na stageu pored sebe gdje samo izvlači drugu gitaru ovisno o kojoj stvari je riječ), nema mjesta za pogrešku. Savršeno usvirana frontwomanica (je li to termin?) i Joostova sestra – Cato van Dijck – isperjali su svoj masni blues soul groove set pred onima koji su to itekako znali cijeniti. Ne samo da je bend potvrdio svoj status kod publike koja ih dobro poznaje, već samim time i pridobili gomilu novih poklonika koji nakon sinoćnjeg nastupa jednostavno nisu mogli ostati ravnodušni, a ni ravnoušni (to je od sada termin). Puno se može od takvih glazbenika i bendova učiti, pogotovo u našim malim sredinama koje i dalje sanjaju svijet, a ne znaju da je svijet stanje uma. Vrijedi napomenuti i kako gotovo svi izvođači su imali videozid iza sebe s raznim projekcijama, efektima, bojama, audio visualizerima. My Baby je imao samo banner na kojem je pisalo My Baby. Glazba je govorila sve ostalo. Pametnome dosta.
Zaboravio sam reći kako je u petak show apsolutno odnio IDEM. Sada kada Antun ima bend sve je to puno jače, glasnije, mesnatije. Šibnut ću ispod i setliste bendova, barem koliko sam uhom uhvatio u trenutku (promašio sam jedino Porto Morto zbog posla i kasnijeg dolaska). Dok je DJ M.I.L.E. zatvarao festival uz pomno selektirane elektro numere, Đakovo je tonulo u san nakon jednog svjetskog dana u svojoj karijeri. I to je toliko važno. Da male zajednice mogu stvarati promjenu korak po korak. Ovim putem to je kroz glazbu. Glazba sugerira, odgaja, jača i liječi. A Đakovo po tom pitanju ima dobre doktore. One koji pokazuju da Đakovo nisu samo konji, već i Galoop. Da nisu samo Vezovi, već i My Baby. Kupujte ulaznice za takve događaje, podržite tu zajednicu koja vam pruža pogled u svijet na kreativan i unikatan način. Jer ako takve stvari nestanu, teško ćemo zadržati ono malo normalnosti koje nam je ostalo.
IDEM
Nikad Ne Ne Idem Van
Raspadam
ŠtetaŠtetaŠteta
Klincy
Potopi Ovaj Brod
Žujice
Slušat Pank
Uvijek Super
Par Put Godišnje
Nikad Sama
LET 3
Cikica
Medley Mamne Baneta / Achtung Acthung / Izađi Mala
Tazi Tazi
Vjeran Pas
Kontinentio
Lassie
999
Dijete u Vremenu
Omađijaj me
Izgubljeni
Riječke Pičke
Medley Kurcem u Čelo / PNNK
Mama ŠČ
Ero s Onoga Svijeta
Profesor Jakov
Drama
NIPPLEPEOPLE
Dođi Dušo
Balkan Express
Disco Epileptik
Frka
Tajna
Sutra
Znak
BUČ KESIDI
Kafe Aparat
Pusti Da Gori
TIHO
Curimo Po Asfaltu
Suze U Očima
Nema Ljubavi u Klubu
Idemo Do Hodnika
Ako Je Ovo Kraj
Moderne Veze
Nedelja Ujutru
Euforija (odsvirali na zahtjev)
Đuskanje Ne Pomaže
SVEMIRKO
Miris Grada
Dizajnerica Laura
Kako Da Znam
Zauvijek Zen
Još Sam Pri Aparatu
Možda Nisam Dobar
Žena Od Vanilije
34,5
BABY LASAGNA
Hypocritical
IG Boy
And I
Dopamine
Biggie Boom Boom
Again
Catch Me If You Can
Don’t hate yourself, but don’t love yourself too much
End The Party
Rim Tim Tagi Dim
MY BABY
Echo
Supernatural Aid
Ain’t No Turnin’ Back
Agree
Remedy II
RU4 Real
Seeing Red / It’s A Setup
Smiley Virus
Komentari preko Facebooka