U subotu 19. travnja zagrebački Boogaloo bio je domaćin prvog od dva obljetnička koncerta belgijske grupe Hooverphonic.

Hooverphonic je došao u Hrvatsku nakon šest godina i ovo je zapravo bila izvrsna prilika da bend upoznaju nešto mlađe generacije, a da se generacije devedesetih i starije prisjete zašto je ovaj, trenutno šesteročlani bend pojačan gudačkim kvartetom, jedan od najpoznatijih europskih predvodnika tadašnje trip-hop i electropop scene. Pogotovo zato što je koncert najavljivan kao obljetnica 30-godišnje karijere i promocija njihovog najpoznatijeg izdanja: kultni „The Magnificent Tree“ iz 2000. godine, iz doba revolucije u digitalnoj distribuciji glazbe, takozvanog „napster-efekta“ – posljednjeg razdoblja glazbene industrije kakvu smo znali. Dakle: pojačani gudačkim kvartetom „Magnificent Four“, obljetnica karijere i što je možda i najvažnije – povratak pjevačice Geike Arnaert, zaslužne za vokalni performans bendovih najvećih hitova, bili su i više nego dovoljan motiv da se pohodi Boogaloo iz Osijeka. Za organizaciju oba koncerta zaslužan je Black Label Events.

Foto: ZG_crnjak/Music Box

Večer je krenula nešto prije 21 sat sa zagrijavanjem za kojeg se pobrinuo Pieter Peirsman, frontman benda Slow Pilot, inače i popratni vokalist i gitarist sadašnje postave Hooverphonica. Peirsman se pridružio Hooverphonicu 2016. godine, tijekom razdoblja kada je Geike Arnaert bila odsutna, povremeno je preuzimao ulogu glavnog vokala, posebno tijekom nastupa uživo. Slow Pilot je njegov belgijski indie rock bend, njihov glazbeni stil karakterizira melodični indie rock s atmosferičnim elementima. Ovoga puta nije došao s bendom nego je bio one-man show, gitara i loopovi poslužili su da napravi zanimljiv uvod u večer. Nažalost, podij se slabije popunjavao tijekom njegovog nastupa, tek je na posljednje tri pjesme – „Falling of the Earth“, „What You Gonna Do“ i „Giants“ podij bio fino popunjen i publika je počela davati glasnije pozitivne povratne informacije ovom inače vrlo sofisticiranom i zanimljivom 45-minutnom nastupu. Slow Pilot je onaj tip benda kojeg sam poželio istražiti i slušati sutradan nakon koncerta, a tako je i bilo, što je definitivno pozitivan znak i utisak kojeg je Peirsman na mene ostavio.

Elegancija glazbenog kontinuiteta koja se provlači kroz šaroliki glazbeni put Alexa Calliera i Raymonda Geerta, dvije jedine konstante Hooverphonica od početka, dovela je do toga da su se u Zagrebu organizirala dva koncerta, nakon što je ovaj prvi u brzom roku bio rasprodan. Ne znam kako će to biti na drugom zagrebačkom koncertu sa strane publike, vjerojatno jednako adekvatno popraćeno, no sa strane Hooverphonica sigurno će biti s punim fokusom, preciznošću i mirnoćom koju može donijeti samo bend koji zna što želi reći i kako to prenijeti.

Foto: ZG_crnjak/Music Box

Kao što je najavljeno, album The Magnificent Tree izveden je u cijelosti i to redom, što se rijetko događa u izvedbama uživo: radi dinamike seta mnogi bendovi mijenjaju repertoar i prilagođavaju ga s pravilnim omjerom hitova i manje poznatih pjesama, no ovdje to nije bio slučaj, no takvo stanje stvari nije otišlo u negativnom smjeru. Nije bilo naglih skokova ni dramaturških trikova, bila je to gotovo linearna, ali i čvrsto strukturirana izvedba u kojoj se svaka pjesma oslanjala na onu prije nje.

“Autoharp” je otvorila večer, pomalo sramežljivo, kao da bend i publika zajedno testiraju prostor. No već s najvećim hitom, drugom izvedenom “Mad About You” stvari su sjele na mjesto. Geike Arnaert, koja se 2020. vratila u bend nakon duže pauze, otpjevala je s lakoćom i bez napora, držeći se svoje prepoznatljive uloge u centru pozornice, ali bez viška dramatizacije i interakcije s publikom, za to je bio zadužen Callier. Očekivano, najviše smo reagirali na hitove poput „Vinegar And Salt“ i „Jackie Cane“. Gudački kvartet bio je dobar dodatak, nisu poslužili kao ukras nego kao integralni dio zvuka, makar sam imao osjećaj da je ponekad toliko bio integriran u aranžmane da ih se ni nije moglo razaznati.

Nakon što je cijelo „drvo“ odsvirano, primijetila se sanjiva atmosfera u publici kakvu i donosi takav album pa je bendu trebalo malo više „pumpanja“ da prisutne podigne na euforiju kakvu zaslužuje neka proslava rođendana. Uslijedili su i drugi hitovi iz raznih faza karijere benda: “2Wicky”, “Eden”, “Anger Never Dies”, “Amalfi“…i prije prvog bisa bilo je jasno da je ipak većina ljudi, iako je subota, došla čuti i slušati, više nego razbacivati se i partijati, što je zapravo sasvim u redu, to je pokazatelj da se raspoznaje ono što bend kroz mjuzu komunicira već tri desetljeća. Osobno, impresionirale su me izvedbe pjesama „Badaboum“ u duetu sa spomenutim sporim pilotom Peirsmanom te „The Night Before“, inače jedna od ljepših pjesama benda.

Foto: ZG_crnjak/Music Box

Hooverphonic nije nikada bio bend koji teži eksplozivnim reakcijama. Njihova glazba više liči na filmsku scenu koja ne viče i ne privlači ekstravagancijom i kontroverzama, ali svejedno ostaje u pamćenju. Ne jure trendove, a uspijevaju ostati prisutni, primamljivi i autentični. U vremenu koje guta nove ideje brže nego što ih može probaviti, Hooverphonic u tom kontekstu djeluje gotovo staromodno, kao da žele da zvuk ima trajanje, da pjesma može biti prostor za razmišljanje, a ne samo potrošna emocija od dvije i pol minute.

Možda upravo zbog toga i ima smisla da slave trideset godina rada bez potrebe da dokazuju bilo što. Ova je večer u Boogaloou bila jedna decentna i kvalitetna proslava dviju velikih obljetnica. Drago mi je da sam ih imao prilike prvi put poslušati uživo i ostati vrlo zadovoljan viđenim i doživljenim.