Iako je od ovog susreta prošlo nešto više od dva mjeseca, nikada nije kasno za objaviti dobar razgovor.

Naime, nakon osječkog (premijernog?) nastupa benda Jelusick 30. kolovoza uhvatio sam Dinu Jelusića u ugodnom ambijentu motanja kablova pa smo sjeli i uz jedan polusatni razgovor ubili ponoćno vrijeme. Razumljivo, obojica smo u obavezama pa se ponešto duže čekalo na ovu objavu, ali nikada nije kasno te, stoga, evo prepiske u nastavku.

Foto: Marko Žuljević (Facebook stranica Udruga Breza)

Muzika mi je bitna, sve ostalo je samo dodatak. Ako netko dođe da se slika zbog Instagrama, to mi je ono „Dođi i odi.“. To ne ostaje.

Koliko imaš tih Instagram trenutaka ovdje zbog Voicea, a koliko takvih trenutaka u inozemstvu imaš zbog izričito glazbe?
U inozemstvu je 90 posto zbog glazbe. Ovo sve u Hrvatskoj je zbog pojavljivanja u javnosti, a vani je sve stvarno. Zato se ja moram odcijepiti kada radim glazbu. Zeznuto je.

Prije nekoliko tjedana bacio si „throwback” na društvenim mrežama na koncerte u Indoneziji i činjenica je da tamo puniš stadione.
Ja sam tamo svirao s najjačim njihovim bendom, ali to je realnost koja nije baš potpuna realnost no dobili smo puno publike tamo i to je dobro. Svo ovo pojavljivanje u medijima je neka instant spika i bez nekog temelja u muzici – to ne može biti dugoročno. Zato mi kad sviramo ovakve svirke gdje ima puno ljudi, kažem: „Dobro je.“. Ljudi dolaze na koncerte, to je bitno. To je jedino bitno.

Misliš da će ti se ikada domaće tržište „izravnati“ s inozemnim?
S obzirom na to koji smo mi mentalitet, moglo bi. Kad ljudi vide da si vani nešto napravio, odmah ovdje više kupuju. Ja sam dobio Porina za ovaj album („Follow The Blind Man“, op.a) kao autor i kao producent i to je super. I bili smo nominirani za album godine gdje, npr., Cvek nije bio nominiran, a Cvek je, realno, deset puta veći autor, jer se bavi muzikom na domaćem jeziku. Zapravo, više mislim da nije stvar muzike. Stvar je marketinga i „hajpa“. To ti je Baby Lasagna. Baby Lasagna je car i super dečko, ali to je „hajp“, kužiš? On je došao iskreno sa svojom pjesmom i osvojio ljude i sada je ovo sve „hajp“ i on ako za deset godina bude ovo radio – onda je on napravio posao. Ako to splasne…problem je „hajp“, „hajp“ ne može dugo trajati, to je kao droga, to ima određeni rok. Ljudi će reć’: „Baby Lasagna je rasprodao Šalate.“. On da sad to želi napraviti, možda ne bi prodao nijednu jer više nema tog „hajpa“. Ali on je uspio. On je napravio nevjerojatnu stvar. On je napravio neviđenu stvar u Hrvatskoj. Bio je priznat vani prije nego što su ga prihvatili ovdje i onda je postao favorit i na tome je došao i poentirao je savršeno.

Jesi li ti ikad bio dio tog „hajpa“?
Bio sam dio „hajpa“ jer sam upao u Whitesnake, ali ja nikada nisam htio napraviti ono: „Aha, ja sad imam „hajp“ pa sad idem napraviti pop pjesmu u Hrvatskoj.“ – nikad nisam bio dio tog „hajpa“.

Je li ti draže onda biti „nahajpan“ vani više nego u Hrvatskoj?
Draže mi je biti „nahajpan“ zbog stvarnih stvari. Draže mi je kada ljudi dođu i kažu: „Čuli smo album, super album, volimo te pjesme.“, nego da sad ja imam „hajp“ jer sam ja bio na Eurosongu ili u nekom showu. Jer to je kratkotrajni „hajp“. Osim ako ne stvoriš stvarno neku lijepu publiku da možeš nastaviti dalje i da ti oni uvijek pune klubove i dvorane.

Foto: Marko Žuljević (Facebook stranica Udruga Breza)

Vratit ćemo se na Osijek. Gostovao si večeras u Osijeku što je prvi nastup, barem koliko ja pamtim. Kakvi su tebi osjećaji po pitanju Osijeka i po pitanju toga da si napokon nastupio u Osijeku?
Ja jako volim Osijek i kad sam saznao da sviram ovdje, bio sam baš jako sretan. Imam dva Slavonca u bendu i drago mi je vidjeti ovoliko ljudi. Rasprodali smo Zagreb, Rijeku također, rasprodajemo dosta i drago mi je. Stvorila se neka kritična masa. Neki ljudi su sigurno došli ovdje jer sam bio marketinški napumpan zbog Voice-a, ali dosta ljudi je došlo slušati muziku. Muzika je ono što ostaje.

Imaš i vezu s Valpovom, dvojica članova tvog sastava su iz Valpova, javna je tajna da voliš Valpovo. Zašto baš Valpovo?
Meni je prva cura bila iz Valpova. Ja sam tamo obitavao stalno. Meni je to promijenilo cijeli mindset jer kad sam došao tamo i čuo kako ljudi sviraju, kako pjevaju (Juraj Jurlina, Zoran Mišić, Livio Berak), postao sam bolji pjevač zbog tih ljudi. Juraj se malo više posvetio sociologiji, Zoran je u Njemačkoj, Livio je u Divljim Jagodama, ali ja kad imam neki svoj spotlight, ne zaboravljam to vrijeme kada smo mi svi bili zajedno, kad sam ih gledao i razmišljao što ja želim. Tako da ja smatram Valpovo kolijevkom rock ‘n’ roll-a u Hrvatskoj.

Koliko je ta scena podcijenjena u hrvatskom radijskom eteru? Ako se ne varam nema gotovo ničega osim Bareta i Majki…
To je to da. Majke, Opća Opasnost i ništa više.

Koliko je Slavonija zapostavljena, po tebi?
To je neko vrijeme oko 2010. godine, kada su svi ti bendovi bili jaki, ali danas je samo trap, trap i trap. Usudio bih se reći da skoro cijela mainstream hrvatska scena želi biti srpska scena. Svi žele snimati IDJ videe, svi žele imati srpske menadžere, svi žele u Srbiji snimati pjesme. Hrvatska želi biti Srbija, ako pogledaš neku popularnu i masovnu scenu. Srbi su uvijek prednjačili u tome.

Kako si u karijeri uspio postići to da se udaljiš od trenutka dječje Eurovizije i slave koju je to sa sobom nosilo i kako si poslije toga napravio ovo što imaš danas?
To je pitanje na kojeg nemam odgovor jer mislim da ne postoji slučaj gdje je klinac radio takvu glazbu i onda napravio ovakav iskorak iz toga. Specifično je jer nekako sam ostao u medijima, a nisam bio u medijima i dolazi onda Trans-Siberian Orchestra i dolazi promjena glasa. Pa kao: „Dino je sad neki rocker.“, pa: „Dobro ovaj lik pjeva, ovo je ozbiljna stvar.“ i nekako se ta priča zakotrljala i razvela u nešto ozbiljnije.

I izdao si taj album „Follow The Blind Man“, koji je zapravo prvi autorski album pod imenom Jelusick. Kako je tekao taj proces? Kako si odlučio izdati taj album i kako si odlučio takvo nešto plasirati na hrvatsko tržište?
Ja nisam razmišljao o Hrvatskoj. Ja sam razmišljao kako idemo prema van jer imamo vanjski label i ja već lagano vani gradim ime i uvijek sam mislio da će se kad-tad Hrvati zakačit jer Hrvati se zakače na nešto čim vide da to vani prolazi. I vidjeli su da prolazi i htjeli su to i u Hrvatskoj. Moment je jako bitan.

Koliko je teško raditi album u Hrvatskoj s predumišljajem stranog tržišta?
Meni nije jer ja sam već vani stvorio ime i mene znaju. Coverdale me, npr., osobno zvao u Whitesnake jer je znao za mene. Žena od Ronnieja Jamesa Dia me zvala da dođem gledati njegov dokumentarac. Sviram s Nunom i Simonom Philipsom iduće godine. Ljudi za mene znaju. Tako da ja radim za van, a ovdje će se ljudi zakačiti na to. To ti je kao kada po nekome stalno skačeš – postaneš mu dosadan. No, kada držiš malo distancu – onda postaješ sve zanimljiviji.

Ovo s Whitesnake-om je trajalo kratko…
Da, ali donijelo je to da Jelusick naraste. Mi punimo trgove i klubove. Mi ne sviramo ljudima pop koji je općeprihvatljiv nego dođemo i nemilo rokamo i ljudi ostaju na koncertima i sviđa im se. To je mjera uspjeha.

Jesu ti draži ti puni trgovi u Hrvatskoj ili u Indoneziji?
Sve mi je drago. Ja volim pozornicu. Meni je pozornica spas. Može se dogoditi najveća tragedija, ali ja kad stanem na pozornicu – meni je to spas. Indonezija je bila zanimljiva, ali dugo vremena stvaram vezu prema Hrvatskoj i sad sve više sviramo u Hrvatskoj i jako mi je drago zbog toga.

Jesi imao ikada nekih problema na svom putu, u smislu da te netko ovdje kočio itd.?
Prije deset godina kada sam ponudio album, nitko to nije htio potpisat. Kao to ne može ovdje proći. A sad bi dosta ljudi htjelo biti dio te priče. Ali sam ja malo pametniji. Ja sam vlasnik svih snimki i ja nikome ne dam prava jer sad kad se nešto događa, svi bi htjeli dio kolača. Jako puno ljudi koji me danas mole za duete su me odbili kada sam ja njima rekao da želim s njima snimati. Pamtim ja te stvari i pamtim tko je bio podrška. Sad je lako biti dio priče. Sad svi žele biti dio priče. Dobili smo Ameriku za nagodinu, dobili smo Australiju itd. Sad svi žele biti dio toga. Trebali su jednostavno biti ovdje kada su se svirali mali klubovi, a kada su se svirali mali klubovi postojale su samo dvije osobe u bendu. To smo bili Keler i ja. Od početka smo nas dvojica furali rock ‘n’ roll priču i govorili si da idemo rokat pa dokle ide, ide. I stvar je rasla i ljudi su dolazili i odlazili i samo nas dvojica smo ostajali kao kostur benda. To je to.

Foto: Marko Žuljević (Facebook stranica Udruga Breza)

I ove godine si došao do toga da budeš predgrupa Edu Sheeranu. Kako je do toga došlo?
Moj otac / menadžer je dobio mail od njegovog menadžmenta i rekao je da oni žele da ja otvorim za Eda Sheerana. Moj stari je rekao da ne možemo jer taj dan već imamo svirku. Oni su rekli kako će pomaknut oni termin samo da ja otvorim za njega. I to se dogodilo i to je stvarno velika stvar. To ne možeš potplatiti da jedan od najvećih izvođača na svijetu želi da otvoriš za njega. To je znak. Ja uopće nemam vezu s tom scenom, ali to se dogodilo. Nit’ se guram, nit’ me to zanima, ali dogodilo se i lijepo je i vau. I njegova ekipa i menadžment su bili fenomenalni. To je bio rad na najvišem nivou.

Ti si već baratao velikim publikama…
Jesam da, sve pet. Radio sam sa sličnim ekipama, ali ovo mi je bio samo podsjetnik koliko je lako raditi s ljudima koji su na tom nivou.

Za kraj, koji su ti planovi za budućnost?
Evo, kad završim ovaj tour, moramo skrojit novi album. Snimili smo i objavili „Power to the people“ i završavamo drugi singl pa nastavljamo s cijelim albumom za 2025.

Jednu pjesmu si predstavio i večeras…
Da. I u prosincu moramo predati gotov album. Izlazi u trećem/četvrtom mjesecu iduće godine i sad moramo pametno raspodijeliti singlove. Mislim da ćemo nadići „Follow The Blind Man“, što se tiče songwritinga i svega, i bend mora samo rasti. Meni je bitna zapravo samo jedna stvar – da bend raste kvalitetom. Ostalo došlo, ne došlo, ali ja se moram za dvadeset godina okrenut iza sebe i reći: „Ja stojim iza ovoga.“. Bit će uvijek promjena jer se bend mijenja i ti mijenjaš mindset i dosade ti neke stvari…

Što se autorstva tiče, sada kada si spomenuo songwriting, jel pišeš tekstove za te pjesme?
Pišem sve. Proces je takav da ja napišem pjesmu, ja snimim gitaru, bubanj, bas, pošaljem Keleru i kažem mu da doradi malo riff npr. U principu bend sudjeluje u aranžmanu koji uvelike mijenja pjesmu, ali ja sam taj koji piše tekstove, melodije i dolazim s inicijalnom idejom.

Kako ti tekstovi dolaze tj. odakle crpiš inspiraciju za liriku?
Imam dvije varijante. Npr. napisao sam dvije pjesme za ovaj album koje su bile jako u stilu Eltona Johna. I sad razmišljam da to ostavim za solo album. Jer kad je bend u pitanju svi tekstovi moraju imati smisla, moraju biti poetski i refreni, naravno, moraju biti „catchy“ i sve. No ove stvari su mi toliko osobne da sam odlučio ostaviti to za sebe, za neki EP, neki autorski solo album. Bendovski tekstovi su i dalje meni jako osobni, ali važno je da pašu uz bend. A ove ostale stvari pašu više kad je „gola“ šema…

Koliko je teže kada radiš stvari u nebendovskoj varijanti?
Drukčije je. Čim ja sam radim nešto gdje se vidim kao samac u tome, onda bend moram maknut iz toga. Jer ako ovdje pričam neku životnu priču, a bend nije stilski u tome – onda moram to sam napraviti. Iako jako puno s „Follow The Blind Man“ je osobno. I „Healer“ je osobna pjesma. I „The Great Divide“ je osobna pjesma, ali je bend aranžmanski pasao u tome i publika je to prepoznala. Postoje neke pjesme koje mogu beskonačno putovati u smislu broja kitica i svega. Ja pišem takvu jednu stvar i kažem si: „Pa ja imam šest kitica već na ovoj pjesmi, ovo nema smisla za bend, ovo mora biti scenarij mene uz akustaru gdje pričam priču.“. Nema visokog pjevanja, nema ništa takvoga, tako da napravit ću tu stvar solo npr.

Koliko se bojiš da te ljudi neće doživjeti kao tekstopisca nego kao isključivo dobrog vokalistu?
Ne dira me to. Površni ljudi čuju i kažu: „Joj, kakav vokal!“ itd., ali sreo sam ljude koji su rekli: „Ova pjesma tekstualno dira dušu.“. Tako da mene to ne dira. Ljudi doživljavaju pjesme kako ih doživljavaju. Tako da jednostavno objaviš pjesmu i čekaš da netko to prepozna, da osjeti. Kažem tekstualno ljudi doživljavaju pjesme poput „The Great Divide“, „Healer“, itd. „Follow The Blind Man“ je pjesma o depresiji. Meni je frendica čija je majka umrla od predoziranja, koja je strašna blues pjevačica, rekla: „Ovo je pjesma koja je mene izvukla iz svih sranja.“. Tako da to je bitno. Ja nisam lik koji piše pjesme da bi osvajao chartove u glazbi. Meni je bitno da pjesma bude „catchy“, ali ne smije to biti primarno. Primarna mora biti iskrenost. Pjesma mora dolaziti iz nekog iskrenog osjećaja. Čim je previše kalkulacije… Ja sam prije puno kalkulirao da mora biti komplicirano za muzičare, da mora biti ovako, onako… i onda sam skužio. Sad pustim basisti npr. pjesmu i pitam kako mu to zvuči. On kaže da se naježio. To je to. To ide na album. Naježio si se, to je primarna reakcija. Znaš kako kažu: „First cut is the deepest.“. Kako ljudi prvo reagiraju na pjesmu, to ti je najbolja reakcija. Iako Josipa Lisac ima drukčiju teoriju i volim tu teoriju. Sve što je prvoloptaški – nije dobro. To prihvaćam. Tako da pustiš nekome naš album, reći će da je prekomplicirano. Nakon pet slušanja netko će reći da je to izvanredno. Dakle, ima smisla.

Gibonnijevo je sve, npr., u tom rangu „nakon pet slušanja“ (smijeh)…
Gibonni je razlog zašto se bavim glazbom. I što je najjače, Gibo je naš fan. Ja sam veliki fan Gibonnijevih tekstova, i ranijih i kasnijih. Iz pouzdanog izvora znam da kad je izašao „The Great Divide“ da je Gibonni visio na YouTube-u i pratio komentare samo da vidi što će se događati.

Hvala ti puno na razgovoru.
Hvala tebi.