Proslava tridesete obljetnice karijere jednog od najvećih tenora našeg doba, Andree Bocellija, jasno je da nije mogla biti “jedan od” koncerata.

Pulski amfiteatar bio je domaćin hommageu neponovljivog glazbenog puta, prožetog iznimnom predanošću i virtuoznošću, koji bilježi velike uspjehe, ali i izazove. Andrea Bocelli ponovno je dokazao da njegova karijera nije samo niz impresivnih postignuća, već i prepoznatljiv izričaj koji se kreće između tradicije i suvremenosti, s izvanrednom tehničkom preciznošću i emotivnom dubinom. Kako bi to na prigodan način predstavio i to nakon dvadesetak godina od posljednjeg posjeta Puli, kroz ovu dvodnevnu proslavu 30. rođendana pratila ga je Zagrebačka filharmonija uz nekoliko gostiju.

Foto: Fabian Hochscheid

Prvi najavljen koncert rasprodan je bio u vrlo brzom roku pa je Bocelli uspješno zamoljen da održi još jedan, što je na veselje mnogih i učinjeno. Koncert je, očekivano, bio koloplet klasičnih arija koje su definirale početak njegovog međunarodnog uspona, filmske glazbe i pop megahitova. Slaviti 30 godina karijere i baviti se glazbom, a pritom puniti sve velike dvorane svijeta, pjevati za četiri američka predsjednika, tri pape, otvarati Olimpijske igre, u tom žanru može samo Bocelli, s time da se njegova karijera nipošto ne smije promatrati samo kroz prizmu klasične glazbe, jer je možda više nego bilo koji drugi tenor ovog vremena, dojmljivo premostio jaz između operne i popularne glazbe. Nema ih mnogo koji su omogućili operi i klasičnim arijama da pronađu svoje mjesto u mainstream kulturi, stvarajući crossover žanr koji sugerira promjenu u načinu na koji publika konzumira i vrednuje glazbu.

Foto: Fabian Hochscheid

Ne kaže se bezveze da Arena uz sami koncert zbog svog prekrasnog ambijenta nadodaje još barem 30-40 eura na cijenu ulaznica, a čuti Bocellija i njegove goste uz filharmoniju zaista je bilo posebno iskustvo. Koncert je bio podijeljen u dva dijela s pauzom od 20 minuta, a otvorila ga je Zagrebačka filharmonija, potom joj se pridružio talijanski maestro Marcello Rota, koji je dirigirao orkestrom kroz večer. Bocelli je vokalni dio večeri otpočeo s dvije Verdijeve kompozicije “La dona e mobile” i “Di quella pira”, da bi se nakon njih krenuli nizati gosti – fantastična Mariam Battistelli sa svojim sopranom, besprijekorni flautist Andrea Griminelli i u drugom dijelu koncerta slovenska pjevačica Monika Avsenik. Nekoliko je pjesama tijekom koncerta bilo obogaćeno i plesnim točkama, a uglavnom smo imali priliku slušati izvedbe bez ikakve govorancije između, što je s pauzom činilo ukupno oko dva sata glazbene večeri.

Foto: Fabian Hochscheid

Na ovakvim je koncertima jako teško izdvojiti elementarne trenutke koji su ga obilježili, budući da interpretaciju i sažetak 30 godina ovakve karijere može samo značiti da ćete prepričati čitavu večer u detalje, no prema osobnom doživljaju, ne mogu ne izdvojiti trenutke poput “Čardaša” i Griminellijeve flaute, “La traviata”, “Mamma” koju je Bocelli posvetio svim mamama, Morriconeova “Cinema paradiso” i “Granada” s odličnim plesnim izvedbama i osobni favorit, “Canto della terra”. Ne moram previše spominjati i “Vivo per lei” koju bi svaki Bocellijev slušatelj poželio jednom čuti uživo. Njegove interpretacije arija nakon bisa, “O sole mio”, “Con te partirò (Time to Say Goodbye)” i “Nessun dorma” bile su istinski trenutci magije koji su na dostojan način zatvorili večer.

Bocelli je postao pionir u redefiniranju što znači biti klasični glazbenik u doba masovnih medija, pridonoseći eroziji rigidnih žanrovskih kategorija i stvaranju novog tržišnog prostora za klasičnu glazbu. Hvala mu na ovom koncertu i hvala mu na tome. Neka je još 30.