Svi koji su se pridružili kolektivnoj psihodeličnoj sauni ovaj utorak uz fantastični BCUC ovaj će koncert zasigurno pamtiti.

BCUC, jedan od najznačajnijih afričkih glazbenih sastava današnjice, stigao je 27. kolovoza u zagrebačku Močvaru kako bi pružio koncert za pamćenje. Ovaj bend iz Soweta, dijela Johannesburga koji je proslavio afrički jazz, postoji od 2003. godine, a njihov stil glazbe često se opisuje kao hipnotični funk s jakim utjecajem tradicionalnih ritmova, psihodeličnih zvukova i angažiranih tekstova. Iako koriste samo udaraljke, bas i vokale, BCUC uspijeva stvoriti mantričnu, energičnu glazbu koja ih je svrstala među najpoželjnije afričke izvođače na velikim festivalima diljem svijeta. Njihova je glazba postala globalna senzacija zahvaljujući strastvenom i angažiranom pristupu te su danas stalno na turneji, nastupajući na poznatim festivalima kao što su Glastonbury i Roskilde.

Foto: Mladen Pobi

Nastup u Močvari bio je prava hipnotička vožnja kroz ritmove koji brišu granice vremena i prostora. Publika je s prvim zvucima BCUC-a bila uvučena u trans koji će postajat sve intenzivniji kroz narednih sat i pol/dva (nemam ni približno ideju koliko je koncert trajao). Kako su ritmovi postajali sve intenzivniji, cijela Močvara je plesala, a nemoguće je bilo ostati na mjestu. Energija benda bila je toliko zarazna da smo se svi na poticaj benda počeli micati lijevo, lijevo, lijevo, pa desno, desno, desno. Bilo je to iskustvo koje se ne može lako prenijeti na papir – ritmičnost, moćan vokal s predivnim back vokalima ponijeli su nas u ples u kojem ništa drugo nije postojalo, ni vrijeme, ni prostor, ni činjenica da je utorak navečer.

Iako je Močvara još jednom dokazala da je ventilacija kronično nedovoljna, vrućina nije spriječila bend iz Južne Afrike da pokaže svoju jedinstvenost. Čak je i vokalist Kgomotso Mokone nekoliko puta istaknuo koliko je vruće na pozornici, a na traženje bisa duhovito odgovorio: “Znate li vi koliko je vruće ovdje?” Unatoč tome, publika je željela još, a znoj koji mi je kapao s čela i klizio niz ruke se manito brisao dok smo ulazili u novu izvedbu od desetak minuta. Mokoneov vokal bio je toliko moćan da se lako mogao zamisliti u bilo kojem metal bendu, a posebno je podsjetio na Zeal & Ardor, iako u njihovom slučaju bez distorzije i s dubljim afričkim utjecajima. Bilo bi fascinantno vidjeti suradnju ova dva benda.

Foto: Mladen Pobi

Njihovi tekstovi su poznati po svojoj angažiranosti koja se definitivno osjetila. Možda ne kroz razumijevanje tekstova (što meni inače teško pada), no ipak se s razlogom kaže da glazbeni izričaj često prelazi ograničenja jezika. Emocija se osjeti. Bend nas je u par navrata uključio u prijevode teksta na engleski gdje smo rado uključili pjevajući o (zajedničkim) precima. Nažalost, u ovom pjevanju nisu mogli uživati svi, kako su već nakon 2-3 pjesme i nezavidne količine znoja mnogi odlučili slušati bend iz prostora terase gdje je bilo lakše disati.

BCUC su uživo pokazali zašto su toliko cijenjeni – izvedbe pjesama bile su duge i teatralne, demonstrirajući njihovu sposobnost da transformiraju svaku pjesmu u zasebno glazbeno putovanje. Njihov status live benda nije upitan; svaka izvedba bila je potpuno nova senzacija, nešto što se jednostavno ne može usporediti sa studijskim snimkama. Ovaj koncert bio je nevjerojatno iskustvo, i teško ga je opisati riječima – što bi se reklo – “to je nešto što se mora doživjeti“. Stoga, ako vas je ovaj tekst barem malo zainteresirao, preporučujem da čim prije pogledate ovaj poseban bend. Sudeći po dojmovima benda, iskreno vjerujem da bi se voljeli vratiti (možda pod uvjetom da su u bolje klimatiziranom prostoru).

Za kraj, veliko hvala Emiru Fuluriji na organizaciji ovog nezaboravnog događaja. Bez njega, Zagreb ne bi imao priliku svjedočiti ovom jedinstvenom glazbenom doživljaju, kao i brojnim drugim prilično specifičnim glazbenim imenima.