Vječno je težak to zadatak, glazbenog novinara i recenzenta, ono stečeno kroz osjetilo sluha, na pravičan način pretočiti u kvalitetan komad teksta koji se – čita, a bez mogućnosti slušanja.

Upravo takav sentiment obuzimao me, djelomično kroz osjećaj nesigurnosti – kako pristupiti pisanju izvještaja s koncerta francuske retro-chill grupe Air na šibenskoj Tvrđavi Sv. Mihovila. Kako uopće započeti?

Mogao bih nabacivati razne jezično-leksičke vratolomije, pomagati se s bezbrojnim analogijama koristeći sintagme koje u sebi imaju nešto navezano uz svemirske safarije i kozmička putovanja, možda nešto popkulturno ala – nepodnošljiva lakoća [umetni prigodnu riječ], ili možda ‘agonija i ekstaza’, raznorazne katarze – naprosto, ne ide. Imao bih svaki puta osjećaj da forsiram i da mi ne ide.

U tom ambijentu šibenske Tvrđave koji navijeke oduzima dah, a opet ambijentu koji praćen povjetarcem olakšava svaku tegobu i po vrućem ljetnom danu potpomaže prepuštanje tom divnom osjećaju lakoće bivanja na koncertu, ove nedjelje nastupao je već spomenuti dvojac Air izvodeći pritom, 26 godina od objave, svoj seminalni prvijenac Moon Safari. Album je to kojeg je teško opisati stoga ga linkam, pa da barem čitajući ovo imate mogućnosti studijskom verzijom dati si u nekom postotku emociju koja je strujala tisuću i ponekom osobom dok je na svoj način doživljavala i proživljavala audiovizualni sanjivi rollercoaster.

S tim albumom susreo sam se na početku fakulteta 2013. godine, prilikom nekoga od redovnih druženja s ekipom – i otad me nije napuštao, osim periodično, premda bih mu se uvijek jako rado vraćao. Kao što netko reče, Moon Safari tip je albuma koji ustoličuje svojevrstan novi žanrovski miks, na ivici trip-hopa, downtempa, chillouta, a koji opet stoji nekako sam za sebe na tom eklektičnom pijedestau.

I bilo je to putovanje – a kako uopće izbjeći tu riječ? 10 pjesama uvezenih u 44 minute čistog savršenstva bilo je dovoljno arhitektu Nicolasu Godinu i matematičaru Jeanu-Benoîtu Dunckelu, praćenima tour bubnjarom Louis Delorme, da potpuno hipnotiziraju tisuću i pokoju dušu na Tvrđavi. Arhitektura i matematika, zvuči kao snovita, ponešto I samoobjašnjiva kombinacija; igra brojeva stavljena u formu glazbenih zapisa, harmonija, koja čini da ljudi zaborave drugu, za život egzistencijalnu brojku od 130 – eura – koliko je koštala ulaznica za koncert, o čemu ću nešto više reći kasnije.

Sva trojica izašli su na pozornicu u sterilno bijelom, kao da je riječ o laboratoriju od pozornice čije je tlo bilo, Kubrickovski iz Odiseje, istovjetno bijelo – kao da smo im mi nekakvi specimen na kojima će eksperimentirati nakon što dio magija odradi njihova glazba. Potpomognuti izrazitim vizualnim zidom i programiranim bojama, vokoderima, sintesajzerima – uspjeh u njihovoj namjeri nikad nije bio upitan.

FOTO: Luka Antunac

Sama setlista je, barem u prvih 10 pjesama eponimnog izdanja, bila identična tracklisti albuma. Otvorili su, dakle, s La femme d’Argent, pulsirajuća, izrazito ritmična, sa sve prepoznatljivim bas linijama i hipnotičkim klavijaturama, uvela nas je onako kako je sve prije 26 godina zadesila.

Potom je uslijedila najprepoznatljivija – vokoderska Sexy Boy, praćena tom modernijom elektro-pop estetikom.
Beth Hirsch, sjajna američka glazbenica i tadašnja Godinova susjeda u Versaillesu, nije bila prisutna na koncertu kao što je bila u studiju prije 26 godina, pri snimanju pjesme All I Need, I to bismo mogli nazvati jedinim, mada razumljivim i apsolutno opravdanim, minusom koncerta. Njen glas, intiman, melodičan i melankoličan… Ah, zaustavit ću se, ponovno pokušavam.

Sintesajzeri su potom preuzeli situaciju sa robotskom Kelly Watch the Stars – ali nije to ono današnje robotsko, gdje smo utušeni u sveopći kuršlus koji varira od utopija i distopija pogonjenih pomamom za umjetnom inteligencijom. Ne, to je ona kraftwerkovska, inovativno-avanturistička melodika koja nema mogućnost stvaranja negativne emocije. „To je baš ta stvar“, kune se poznanik da čuje dok ide „Kelly Watch the Stars“ – i tko sam ja da mu oduzimam interpretaciju?

FOTO: Luka Antunac

Putovanje u nepoznate, mistične krajeve i kozmičke avanture donijela nam je Talisman, dok je još jedna voloderska, Remember, uspjela unatoč svoj silnoj robotiziranosti stvoriti osjećaj nostalgije i emotivne introspektive. Pa potom, još jedna Beth Hirsch i njena You Make it Easy – podjednako opijumska kao njen glas, nježna, emotivna i otužna, a opet, baš onako, pa lijepa.

Ce Matin-Là, još jedna izrazito sugestivna i nostalgična, čiji dojam pojačava predivan aranžman s trubom i melodijskim linijama. Kao invokacija za djetinjstvom – ali ne izgubljenim, već onim bogatim, proživljenim, madlenovski snažnim.

Ovaj dio tog introvertno zatomljenog spektakla od koncerta završen je uz New Star in the Sky i Le Voyage de Pénélope, refleksivne i meditativne svemirske balade koje signaliziraju da i ovo putovanje, ma koliko udaljeno, svemirsko i kozmičko bilo, mora doći kraju, na odredište – a to je pogled u svoju bit. Natjera čovjeka na filozofiju i prejedanje Hegelom Borisa Kalina, ali što ćete – nije li to, na koncu, pomalo i zadaća ovakvih albuma? Pa prije nego ovaj izvještaj postane izvještaj s najviše upitnika koji ikad napisah, vrijedi reći da s ovim nije bio kraj – upravo suprotno.

FOTO: Luka Antunac

Trojac je potom izveo još nekolicinu svojih hitova s nešto manje uspješnih, no ništa manje kvalitetnih izdanja – navest ću informacije radi da je riječ o, redom, pjesmama Radian, zatim Venus, Cherry Blossom Girl, Run, Highschool Lover, potom za mene pravo iznenađenje – Don’t Be Light, koja je završila regularan dio koncerta. No, malotko je očekivao da bi eterični trojac mogao biti tako okrutan i ostaviti nas bez bisa. Na njemu su izvedene Alone in Kyoto i Electronic Performers, što je ipak zakratko flasterom zaliječilo osjećaj nostalgije za događajem koji nam prolazi pred očima i kojeg još doživljavamo. A dojam ti je u glavi da si još na trećoj pjesmi koncerta…

Bez puno gungule te uz standardne zahvale i pozdrave – jer poneke nam želje svakako ne bi mogli ispuniti u tom trenutku – Air su se pozdravili i utonuli u odaje mimo svog svjetlosnog Faradayevog kvadra i otisnuli se u uspomenu, koja će blijediti, ali puno sporije nego bilo koja umiruća zvijezda koju je Kelly uočila.

Apsolutno je nužno i potrebno napomenuti aftershow izvođače, podcijenjeni šibenski bend Fogsellersi koji, doduše, nisu imali toliko težak zadatak. Onako omamljene, dodatno su nas rasplesali da bi čovjek pomislio kao da isti koncert – još uvijek traje! Ali, neka, i to treba reći i smatrati iznimnim uspjehom. Prodavači magle oni možda jesu, no sinoć nisu bili.

I za kraj, evo – užasno bi teško bilo kvantificirati vrijednost ovakvog doživljaja kakav je bio jučerašnji, premda sam se i sam ponešto borio s mišlju kako je, nekako potiho i od neočekivanih aktera, pređena ta magična granica od tisuću kuna (130 eura) za ulaznicu. Pa svejedno, iako je tome tako, sumnjam da je itko nakon koncerta, silazeći s nemilosrdnih mnogobrojnih stepenica, razmišljao o tome kao izgubljenom novcu.

FOTO: Luka Antunac

Tvrđava Svetog Mihovila godinama dovodi brojne renomirane, aktualne i nadolazeće izvođače, a to košta. Kvaliteta produkcije i kompletne organizacije ima svoju cijenu, a način da se sve to konstantno održava na razini na kojoj se održava leži u činjenici da je potrebno znati tajming i tržište. Pa što sad što su mnogi otišli na jeftinije lokacije, u Austriju, Italiju ili Njemačku? Naposljetku, koncert je bio rasprodan, a to je temelj tržišne utakmice – da potražnja nadmašuje ponudu, tim više u jeku turističke sezone.

Neću ni napominjati činjenicu da bi koncert na Tvrđavi, pogotovo onaj koji ovako naprosto simbiotički odgovara estetici i poetici ambijenta Mihovila, trebao sam po sebi koštati – pa evo, barem 30 eura više. Plaćanje karte ili drugim nematerijalnim ustupcima, organizaciji se omogućuje 11 sezona aktivnog koncertiranja, a ja ne mogu dočekati što je sljedeće. Pa shvatite ovo kao apologiju ili štogod već, za koncert Air je uistinu vrijedilo.