Dragi su mi sastavi koji prije nastupa nemaju predgrupu. Nekako je jače nabrijavanje samih od sebe sa samima sobom. A i samim time se pokaže da si dovoljan i velik sam po sebi.

Jedan takav veliki sastav sinoć je izašao pred dupkom punu pulsku Arenu, a zovu se Duran Duran i nakon bog zna kojeg po redu comebacka na scenu nekako mi se čini da neće baš tako lako otići s nje. Ili će napraviti još nekoliko comebacka, a možda i novih albuma pošto se vidi da kemije ima.

Foto: Valentina Ivančić

Baš kao što stihovi u uvodnoj noirovskoj ‘Night Boat’ kažu “I’m waiting for the night boat”, čekalo se očito da padne mrak jer koncert je zakazan u 21:30h, a sve ima smisla jer Duranovci koriste videozid bogat šarenim vizualima obojanima u jarke boje vaporwave 80s vibracija pa takav nastup po danjem svjetlu ne bi imao pretjeranog smisla, kao ni njihovo uvodno digitalno video game animacija slijetanje na pulsku pozornicu. A ni kostimi im tada ne bi svjetlili u mraku, a Nick Rhodes se baš potrudio da svijetli. Poput nadgrobnog spomenika u onoj jednoj epizodi Mućki kada Del i Rodney obojaju spomenik svoje majke u signalnu zelenu boju za tunele. E, tako nekako, otprilike.

Foto: Valentina Ivančić

Kada se za koncert u rekordnom roku rasprodaju prvenstveno ulaznice za tribinu, a u prodaji ostane tek karata za stajaća mjesta, to dovoljno govori o dobnoj skupini posjetitelja pa slobodno mogu reći da sam bio jedan od mlađih slušatelja u Areni. No, bilo je i za očekivati pošto se većinski radi o generacijskom sastavu koji su ’80ih odgojili veliki broj populacije ove planete, a uspjeh im je u nekim trenucima tada dao za posramiti i tzv. Beatlemaniju ’60ih godina. A bend se ponaša fizički, instrumentalno i vokalno kao da te ‘80e nisu nikada ni prošle pa sam se zapitao nekoliko puta tijekom koncerta: koja je ovo godina?

Foto: Valentina Ivančić

Presvlačenje kostima dogodilo se “samo” dva puta tijekom večeri, razlog tome je vjerojatno velika vrućina i sparina koja je vidno smetala u trenucima članove sastava, ali prekaljeni profesionalizam je prevladao sve prepreke. I to veliki profesionalizam. Naime, svako malo tijekom koncerta Simon Le Bon je van mikrofona kašljao sebi u bradu, nekada između strofa, te u brojnim obraćanjima publici dala se načuti lagana promuklost Hertfordshireskog slavuja kojeg godine kao da ne stižu. No, tu sad ulazi taj spomenuti prekaljeni profesionalizam koji je obilježio čitavu večer. U niti jednom jedinom trenutku nije promašena nota, nije pjevano niže, nije javno spomenuta možebitna prehlada ili upala grla (u nekoliko navrata uz vodu kao da uzima i pastile za grlo pa mi je ta teorija o virozi definitivno čvrsta). Jednostavno, nije dozvoljeno da show pati zbog vanrednih okolnosti niti je slabost prikazana niti jednog jedinog trenutka. Ujedno im je to bio i posljednji koncert europskog dijela turneje pa je i umor vjerojatno kroz mjesece učinio svoje, ali fizička i psihička sprema Simona, Johna Taylora, Rogera Taylora i Nicka Rhodesa je na zavidnom nivou. Da, Simon ne skače više po stageu kao što je to činio ‘80ih, ali štednja tijela i psihe te rad na sebi kroz godine se itekako osjete, a i dugogodišnja trezvenost nekih članova benda je pokazala da se isplati ne uništavati se, pogotovo ako od glazbe živiš i cijeniš svoje obožavatelje.

Foto: Valentina Ivančić

Odmah u glavu, kao druga stvar, izvodi se Hrvatima vjerojatno najpoznatija njihova pjesma (a sve zbog Cro Copa i njegovih slavnih ulazaka u ringove) – ‘The Wild Boys’ – na koju se publika počinje aktivirati te, uz manja odstupanja u euforiji na slabije poznatim stvarima, kao i na stvarima s novijih izdanja, vjerno ispraća sastav do kraja nastupa koji je trajao dva sata pa Simon na kraju koncerta vrlo samouvjereno pred svima izjavljuje kako im je publika u pulskoj Areni najbolja na cijeloj europskoj turneji. Zvuči kao floskula no baš spomenuti to tako i usporediti s ostatkom turneje u ovom slučaju ima neku težinu.

Foto: Valentina Ivančić

Kroz večer sastav je odsvirao bogati presjek novoga i, većinom, staroga te svatko tko je imalo pratio ovaj bend ikada može kući otići zadovoljan. Ako baš nešto moram izdvojiti kao manu je to da možda da nisu odsvirali covere poput ‘Super Freak’ Ricka Jamesa te ‘Psycho Killer’ Talking Headsa već ostavili prostor za neke od svojih hitova poput ‘Is There Something I Should Know’, fanovi bi još obogaćeniji izašli iz bivšeg rimskog borilišta. No, kažem, nikako za zamjeriti, sastav svira što im se svira i tako uvijek treba biti. Hoćete od prvog albuma i ‘Girls On Film’, drugog albuma i ‘Hungry Like The Wolf’ te ‘Save a Prayer’, trećeg albuma i ‘The Reflex’, četvrtog i ‘Notorious’, moćne new wave based hitčine iz ’90ih ‘Ordinary World’, Bondovske ‘A View To A Kill’. Za kraj energično uz posljednje kapi znoja i ‘Rio’.

Foto: Valentina Ivančić

I kao što je Simon sarkastično na početku koncerta, nakon što je s vrlo pitkim “Dobro večer Pula!” otvorio, upitao: “Jeste li se svi lijepo najeli vaše salate od hobotnice i napili rakije?” tako se i ja nadam da jesu. Jer trebalo je otpustiti papučicu gasa, vratiti nas u prošlost i potrošiti te kalorije od večere. I nadam se da će se trošiti još dugo. Pa makar i nakon još ponekog reuniona i comebacka. Bolje i to nego da se svade i inate nesviranjem za fanove. Neki će reći da su ‘80e sada daleko od nas. Gledajući ove mladiće, kao da se planira gdje slaviti sada već nadolazeću 1985. Iduće godine je i Live Aid pa ćemo vidjeti kako će tamo nastupiti. Vjerujem da su uzbuđeni.

Organizator koncerta i glavni odgovorni za uvijek dobar provod: Los Angeles Agency.

SET LISTA:

1. Night Boat
2. The Wild Boys
3. Hungry Like the Wolf
4. A View to a Kill
5. INVISIBLE
6. Notorious
7. Lonely in Your Nightmare / Super Freak
8. Friends of Mine
9. Careless Memories
10. The Chauffeur
11. Ordinary World
12. Come Undone
13. New Moon on Monday
14. Planet Earth
15. (Reach Up for the) Sunrise
16. White Lines (Don’t Don’t Do It)
17. The Reflex
18. Girls on Film / Psycho Killer
Bis:
19. Save a Prayer
20. Rio