Sedam godina otkako je prvi put nastupao u Šibeniku, pa i Hrvatskoj, Gregory Porter se vratio mjestu kojeg očito – voli.

Ima neka tajna veza između Šibenika i Gregoryja Portera – što i ne čudi, jer Porter je glazbenik, i to vrhunski – a svi oni obožavaju sletjeti na nastup u atmosferi koja je, sama po sebi, scenografija bez dodatnog truda. A to za šibensku Tvrđavu Sv. Mihovila i sam tvrdim godinama, da je uz pulsku Arenu (koja ipak povremeno ima opasnost postati napučena) najljepši auditorij u zemlji. Drago mi je što mogu reći da sam, prema kratkom vox populiju kojeg sam proveo na licu mjesta, dobio dojam kako je prekjučerašnji koncert bio još bolji od onog iz 2017. godine.

Jedanaesta po redu sezona koncerata na šibenskoj Tvrđavi već je imala priliku svjedočiti vrhunskom jazzu uz kanadske luđake iz BADBADNOTGOOD-a, no ipak je Porterov koncert s razlogom jedan od vrhunaca cijele sezone, uz nadolazeće koncerte Aira, Trentmollera, Devendre Banharta te Krudera & Dorfmeistera.

FOTO: Ivor Bulat/Perun

Bez ikakve predgrupe, što je sasvim legitimna, pa čak i dobrodošla odluka, na megdan je pred dupke ispunjen auditor Gregory Porter izašao oko 21:30h. Veselkast, onako zdepast, s već karakterističnom balaclavom oko glave, Porter je pozdravio prisutne i show je mogao započeti.

Okružen glazbom još od malih nogu, pored majke koja je bila propovjednica, gospel, soul i blues naslijeđe nametalo se samo od sebe. Jazz je pak došao prirodno zahvaljujući tadašnjim megazvijezdama, poput Milesa Davisa i Johna Coltranea, između svih ostalih koje heroin nije poharao, a koji su utjecali na Porterov glazbeni put. Upravo od tih formativnih godina, navodno, počiva i taj ožiljak na glavi kojeg on nastoji sakriti balaclavom.
Tinejdžerske godine, bez prisutnog oca, nisu osobito mazile Portera, o čemu je dao kratak intro kada je pričao o tome kako je nastala Mister Holland, kada se susreo s rasnom netrpeljivošću. To je pak dovelo da on kao autor stvori krasnu, gotovo pa terapeutsku skladbu usmjerenu čovjeku koji ga je uvrijedio – kao alternativnu prošlost koju sam kreira jer praštanje i ljubav su njegova pogonska goriva – puno više nego mržnja ili bilo što negativno – i sreća za nas da je tako, jer iz čovjeka naprosto zrače dobre, pozitivne vibracije. Uopće ne čudi da je tip osobe koja je proslavljeni i višestruko nagrađivani jazzer, ima svoj podcast i kulinarski show.

FOTO: Ivor Bulat/Perun

Vokal poput njega, s vrhunskim pratećim glazbenicima, i teško je nešto, na tom ljetnom ambijentu, moglo poći po zlu. Izrazito jaka scenska ličnost, s propovjedničkim baritonom i takvom karizmom odličan je izbor za pohoditi kao ljetni koncert, stoga i ne čudi previše činjenica da je koncert bio rasprodan praktički pola godine prije održavanja. Ono što sam dužan istaknuti kao izrazito dobru stvar, a koja je sve češće rijetkost i na vrhunskim koncertima, jest besprijekorna akustika na Tvrđavi. U opasnosti sam, zažmirim li na koncertu, da se uvjerim kako slušam studijsku verziju uz sve benefite live nastupa praćenog laganim povjetarcem.

Izveo je Porter nekakav presjek svoje gotovo 15-godišnje profesionalne karijere, dok bi između svake pjesme održao mini razgovor s publikom: ili bi je uputio u činjenicu kako je pojedina pjesma nastala (Mr. Holland) ili bi samo kratko čavrljao i nasmijavao prisutne. Sasvim očekivano, najveće drmuskanje među pojedincima i pojedinkama izazvala je njegova, rekao bih, planetarno popularna (što zbog remiksa, a što njegova originala) Liquid Spirit. Osobno, izrazito mi je drago što je izveo Hey Laura i If Love Is Overrated, kao osobne favorite, premda mi je krivo što je No Love Dying izostala.

FOTO: Ivor Bulat/Perun

Uz već poznatu eksklamaciju da neće trpjeti „glazbeni genocid“, Porter se nakratko povukao s pozornice, da bi potom izveo istoimenu pjesmu, vješto isprepletenu prepjevom standarda kao što su My Girl, Nature Boy te Papa Was a Rolling Stone.

U maniri jazzera, red je predstaviti i popratnu ekipu vrsnih glazbenika koja je pratila Portera na Tvrđavi: orguljaš Ondrej Pivec, bas/kontrabasist Jahmal Nichols, saksofonist Tivon Pennicott, klavirist Chip Crawford te bubnjar Emanuel Harold. Taman kad je pošao prema backstageu, Porter se vratio ispred pozornice te nakratko zaplesao s nekoliko posjetiteljica uz opće oduševljenje izrazito afirmativne i zahvalne publike. U takvoj festivnoj atmosferi, brzo se nakon ponešto poziva Gregory Porter vratio na stage i nadahnuto izveo zaključnu Free, s kojom nas je otpremio u noć. U tu divnu, šibensku noć.