Eto ga i posljednji, treći dan INmusica, na kojemu smo imali prilike prošarati uistinu različitim žanrovima, bilo je tu grungea, alternativnog rocka, post-punka, elektronike, afričkih zvukova…partiji su trajali do dugo u noć, no mi smo ipak festival zbog povećanog umora završili s The Smashing Pumpkins.
Jedan od nastupa koji je posebno odjeknuo na ovogodišnjem INmusicu bio je onaj norveškog elektroničkog dua Röyksopp. U Hrvatskoj su, koliko znam, bili na riječkoj Harteri 2009. godine i ne pamtim neke recentnije susrete Sveina Bergea i Torbjørna Brundtlanda i hrvatske publike. Makar nisam baš na „ti“ s europskom elektroničkom scenom, Röyksopp je davno nadišao isključive poštovatelje tog žanra i stvorio svjetsku reputaciju, miksajući različite podžanrove elektronike, posebice sa synth-pop glazbom. Ovom sam se nastupu veselio jer sam upoznat s time da na svojim koncertima, posebice na aktualnoj turneji gdje, kako sami kažu, donose „čisto i impresivno Röyksopp iskustvo“, koriste bogato vizualno iskustvo uz plesače s raznolikom koreografijom, s presjekom od 10-15 pjesama kojima prolaze kroz cijelu diskografiju. Naravno, nipošto ne izostavljajući hitove „Running to the Sea“ i „What Else is There?“.
Foto: Luka Antunac
Dio prisutnih zanašao se na melodične zvukove i snažne beatove, a dio nas se „isključio“ i pomalo hipnotično zanio u glazbu. Moć svjetlosnih efekata i projekcija na velikim ekranima stvorili su sinesteziju boja i zvukova, svaki je vizualni element pomno osmišljen kako bi podržao glazbeni narativ pa je bilo dosta lako pogubiti se u uspješno stvorenoj dobroj atmosferi i ambijentu. Röyksopp su na INmusic Festivalu još jednom dokazali zašto su jedno od najvažnijih imena na elektroničkoj sceni. Njihov nastup bio je vrlo zadovoljavajuć spoj vizualnog spektakla i emotivne glazbene izvedbe, koji je barem na mene ostavio dubok dojam.
Foto: Luka Antunac
Vrijeme je da se skokne malo do Hiddena, gdje svira mladi makedonski sastav Lufthansa. Dečki, kako im biografija nalaže, sviraju post-punk, psihodelični rock i sve što dođe u trenutku, a s tim se dijelom biografije i mogu složiti. Osnovani su 2020. godine, a samo su u 2021. godini objavili čak tri albuma. Ne mogu reći da sam pretjerano ostao očaran njihovom izvedbom, nisu mi sada ponudili nešto ultra raritetno ili autentično, a ne mogu reći ni da mi je bilo ubitačno dosadno – sve je taman neka sredina, možda je pregruba riječ prosjek, ali terminološki točna. U tom trenutku mi je zanimljiviji od njihove glazbe bio opis njihova prva dva albuma: „Demo Tape 1 izbit će vas iz tenisica i čarapa, ali ako ne nosite čarape dok ste u tenisicima, onda nemojte slušati ovaj album (ili ako ste bosi u sandalama).“ „Drugi album „Demo Tape 2“ možete slušati u tenisicama bez čarapa).“ Sve u svemu, solidna trojka za početak.
Foto: Luka Antunac
Festivalski momentum ima svoje čari, jer uvijek mogu nabasati na neke nove bendove i možda se zapaliti za nešto svježe, drugačije, u najmanju ruku novo. Squid je ekipa iz Brightona sačinjena od pet mladića (ako imaju oko 25 godina svaki), koji sviraju nekakav miks post-punka, elektronike, alt-rocka, ma svega tu ima. Dolaze u Zagreb s dva albuma iza sebe, oba kritički vrlo hvaljena, a debitantski “Bright Green Field” bio je na nekoliko britanskih top chartova.
Interakcija benda s publikom bila je minimalna, ali efektivna. Judge je nekoliko puta kratko zahvalio publici i najavio sljedeće pjesme, ali je bend uglavnom ostao fokusiran na glazbenu izvedbu. Pomalo distanciran pristup, ali je omogućio prisutnima da se potpuno usredotoče na ono bitnije, a to je glazba, koja mi je nekada više odgovarala, nekada manje – zapravo, u segmentima s elektronikom i pokušajem da se dohvate i glazbeni uzori na tom polju, ostao sam dojma da im nedostaje autentičnosti, upravo se trudeći predstaviti se autentičnima i drugačijima. Ne mogu reći da je nastup bio loš ili dosadan, daleko od toga, u trenutku pisanja ovog teksta preslušavam njihov debitantski album i mogu reći da mi je drago da album slušam naknadno, a ne prije nastupa, jer sam dojma da bih se možda blago razočarao na samoj svirci očekujući više. No, pred dečkima je još nadam se dugačak put, valjalo bi ga tek iskoristiti, nipošto ne živeći slavu i kvalitetu samo debitantskog materijala.
Foto: Luka Antunac
Za pretpostaviti je da je mnoštvo i odabralo ići na INmusic, čim su najavljeni najveći headlineri ovogodišnjeg izdanja – The Smashing Pumpkins, pogotovo što im je ovo premijerni nastup u Hrvatskoj. Dečkima iz Chicaga trebalo je samo 35 godina da zasviraju kod nas, a napokon je netko organizatorski uspio to i omogućiti. Među najvećim predvodnicima alt-rock scene devedesetih, s basnoslovnim brojkama rasprodanih albuma, koncerata i jednako tako i kontroverzi koje su okruživale uglavnom frontmana Billyja Corgana, Pumpkinsi su uvijek bili poželjna koncertna atrakcija, s istaknutom interpretativnom zrelosti koja je nastala u prilično ranoj fazi karijere, stoga je razumljivo zašto je nastup na INmusicu bio must-see za brojne ljubitelje grungea, alt-rocka, prog-rocka, goth-rocka…ima tu kojekakvih podžanrova. Cijenim uglavnom sve što je bend napravio tijekom godina, posebno uvijek s naglaskom na Corganove tekstove pjesama, kultne i pamtljive aranžmane i dašak inovativnosti koju su prenosili s materijala na materijal. Ok, situacija nije baš jednako bajna u drugoj eri benda posljednjih nekoliko izdanja, no sve što su napravili tijekom devedesetih i početkom 2000-ih zaslužuje poštovanje. Repertoar INmusic koncerta bio je uglavnom sačinjen od starijih hitova i tek nekoliko novih stvari s aktualnog albuma “ATUM: A Rock Opera in Three Acts”, poput “Beguiled”, Spellbinding ili “That Which Animates the Spirit”. Iako vidno opada kvaliteta Corganovih tekstova, bend je zadržao žestinu kojom prikazuje nastavak priče albuma iz 2000. godine “MACHINA: The Machines of God”. No, nebitne su i vama koji čitate i publici te stvari, ono što je bitno je da je ovo bio kvalitetan i dostojan headlinerski nastup za kraj festivala. Bez puno bullshita (Billy možda i bolje da nije govorio ništa više od “Thank you very much” i “We love you”), bend nije puno razgovarao s publikom osim gitariste Jamesa Ite, pa čak ni kada je Ita pitao Corgana pitao da potvrdi da je Zagreb jako lijep, a Corgan odgovorio zbunjeno s: “No habla Espanol”. Tako je sigurno i bolje, jer su uspjeli nagurati gotovo cijeli koncertni repertoar s aktualne turneje u sat i pol nastupa. Unatoč tomu što smo ovih dana mogli čitati po glazbenim portalima kako Corgan odbija više izvoditi najveće hitove grupe jer mu to guši kreativnost, ispostavilo se to ranije da je to dezinformacija, kao i hrpa situacija kada se interpretiraju Corganove rečenice – čuli smo gotovo sve što treba čuti – “1979”, “Today”, “Cherub Rock”, Bullet With Butterfly Wings”…i valja reći kako je sve bilo prema očekivanjima – nabrijano, točno, nostalgično kada treba, sve u svemu – odličan koncert.
Foto: Luka Antunac
Još jedan Inmusic je za nama, bilo je tu dosta raznolikih žanrova i bendova, nekada i previše raznolikih u jednoj večeri, no vjerujem kako ljudi u konačnici mogu biti zadovoljni zbog nastupa nekih imena koji su po prvi puta u Hrvatskoj, kao i nekih povratnika na festival koje nismo vidjeli neko vrijeme, dok opet, jasno je kako ima i onih kojima ovakav festivalski ambijent nije previše prikladan s obzirom na glazbu koju stvaraju.
Komentari preko Facebooka