Bliži se kraj lipnja, a to je znak da prvi dio godine u Zagrebu završava s Inmusic festivalom, trenutno našim najvećim hrvatskim open air festivalom. Prethodne godine se, nakon svog jubilarnog petnaestog izdanja, nije održao, no nedugo nakon te pauze najavljeno je bilo šesnaesto izdanje i počele su objave headlinera.
Foto: Luka Antunac
Pri objavama programa, rasporeda i mape festivala, nema neke razlike naspram prošlih godina INmusic festivala – koristi se provjerena receptura bez nekih noviteta ili inovacija što se tiče festivalskih ponuda mimo glazbe, festivalska cijena je i dalje ostala pristupačna za domaće žitelje, a da ne pričamo o strancima koji iz godine u godinu sve više posjećuju festival, ili vjerno prateći svoje izvođače na turnejama, ili zbog stvarno niske cijene festivala, gledamo li, primjerice, na one britanske.
Kroz ovaj report će se Bruno Koić, Marko Kaselj i Luka Antunac (iz perspektive fotografa) osvrnuti ukratko na sve izvođače koje su imali mogućnosti i prilike poslušati.
Foto: Luka Antunac
Premijerno smo ih imali prilike doživjeti na INmusic festivalu na prethodnom izdanju 2022. godine, kada se spoken-word britanski duo Sleaford Mods, kojeg čine Jason Williamson i Andrew Fearn, ukazao na World stageu pred hrvatskom publikom. Očigledno su momci veliki ljubitelji nogometa i htjeli su s publikom pogledati Hrvatsku protiv Italije pa su tražili raniji termin i tako su prvo veće ime koje je otvorilo 16. INmusic festival na Main stageu. Svojim drugim nastupom potvrdili su svoj status provokatora iz Nottinghama na trenutnoj glazbenoj sceni – karakteristični stilovi pjevanja koji kombiniraju bijes, humor i društvenu kritiku i minimalistički beatovi koja adekvatno nadopunjuju vokalni performans dobro su primljeni. Ovih godina sam u nekoliko navrata znao preslušavati Modse i nevjerojatno je kako me takva jednostavna, a neobična kombinacija privuče i pjesme, koliko god mi se neke činile bezveznima, ipak poslušam do kraja i dajem priliku svakoj novoj pjesmi, unatoč tome što mi žanrovski nužno ne pašu. Nastup im je bio prožet kritikom suvremenog društva kao i kao i do sad, Williamson si nije mogao pomoći da između pjesama dodijeli pokoji britak komentar, koliko god je ponekad teško razumjeti njegov naglasak. Ponovno su pokazali da manje može biti više, mada sam više dojma da bi im klupska, zatvorena atmosfera, bolje odgovarala, tu bih ih jednom rado volio poslušati.
Foto: Luka Antunac
Ovo se zove nastup – nemanje ni više! Ekipa iz grupe nemanja etablirala se na domaćoj glazbenoj sceni tijekom godina s odličnim albumima i jednako takvim koncertima, nastupima na festivalima, kao predgrupa stranim izvođačima ili samostalnim klupskim koncertima, ovaj pulsko-zagrebački global psych bend proveo nas je kroz svoja tri izdanja – “Tarot Funk”, “Cosmic Disco” i “Voodoo Beat”, a posebno mi je drago bilo vidjeti veliki broj domaće i strane publike u šatoru Hidden stagea – zavidna potpora kakvu ovaj bend dobiva nakon svake pjesme kreiralo je baš dobru atmosferu, a to su Luka, Danilo, dvije Laure i Ana znali dobrano iskoristiti i biti nošeni valovima publike. Bilo da je riječ o pjesmama u stilu 70-ih, afro beatovima, filmskoj glazbi ili plesnim ritmovima, od početka do kraja nemanja je zvučao svjetski, a ništa manje od njih nismo ni očekivali. Raduje što postoji ovakav bend na našoj sceni i time još više raduje što će bend samo rasti i rasti. Već je sada međunarodno priznat, no iskreno očekujem i još neki veći proboj na veće svjetske pozornice. Preporuka svima koji još nisu – upalite sva tri albuma nemanje i uživajte.
Foto: Luka Antunac
The Gaslight Anthem, punk-rockeri iz New Jerseyja, povratnici su u svijet glazbe nakon 2022. godine. Pružili su solidan i energičan nastup, donoseći sa sobom svoju prepoznatljivu mješavinu punk rocka i američkog rocka. Vidno je da ekipa ima bazu obožavatelja i u Hrvatskoj, a odmah su s nastupom krenuli u glavu s većim hitovima benda. Brian Fallon i ekipa u dobroj su formi, komunicirali su s publikom dosta, svirali i nemali broj novih pjesama s albuma “History Books”. Nije bilo nekog prevelikog iznenađenja u setlisti, niti iznenađenja tijekom nastupa uopće, osim što nisam očekivao obradu Billie Eilish “Ocean Eyes”, no Gaslight Anthem pružili su profesionalan nastup.
Foto: Luka Antunac
Svjestan sam da postoji dugogodišnja kemija između hrvatske publike i ohioškog benda The National, koje je dopala situacija da postanu prvim velikim headlinerom ovogodišnjeg INmusic festivala. U suradnji sa Žednim uhom, kojeg vodi Mate Škugor, a koji je vidno veliki prijatelj grupe (Mate je doveden u znak zahvale na pozornicu tijekom nastupa), The National je bend koji je mene uhvatio tamo negdje 2012. ili 2013. godine, taman između dva njihova znakovita albuma “High Violet” i “Trouble Will Find Me”, od kojih mi je potonji ostao njihovim najdražim izdanjem. Bend koji definitivno nije za svakoga i definitivno nije za sve prigode, ali meni odgovara njihova melankolija i njihov indie pristup različitim kreativnim glazbenim rješenjima. E sad, je li to baš bend za INmusic festival i to u kasnovečernjem terminu, sa setlistom od dva sata? Nekome da, nekome ne. Osobno, koji sam njihov podržavatelj i koji je preslušao gotovo sva izdanja u nekoliko navrata, mogu razumjeti one kojima je je ovaj nastup bio dosadan, monoton i jednoličan. Neću ih i ne želim ih usporediti s pojedinim sastavima koji su tu nastupali (Interpol anybody?), no ako ste se htjeli malo upoznati s ovim bendom i čuti što oni imaju za predstaviti, onda sam siguran kako ovakav tip festivalskog nastupa nije mjesto ni vrijeme za to, već mir vlastite sobe i slušalice. Ima Matt Berninger taj emocionalni intenzitet na nastupima i ugodan duboki bariton, ali nedostajalo je neke dodatne žestine, ne znam ni kako bih sam to nazvao, kako bi šira publika, izuzevši prvih 10-ak redova, otišla zadovoljnija doma nakon prvog dana. Reflektivna i introspektivna atmosfera nije nam možda bila potrebna nakon sabijajućeg nastupa Viagra Boysa, pa sam u nekoliko navrata čuo komentare kako bi bilo bolje da su obrnuli National i Viagra Boyse i tako napravili progres s energičnošću i jačinom, no naravno, jasno je zašto je National išao kasnije. Razlika u žanrovima između introspektivnog i melankoličnog stila The Nationala i energičnog, punk-funk zvuka Viagra Boysa stvorila je najblaže rečeno neobičan kontrast. Glazbeno nevezano za to, no sigurno boljoj atmosferi nije doprinijela ni razočaravajuća predstava hrvatske reprezentacije na Europskom prvenstvu. Unatoč ovoj opasci, The National je ipak s razlogom bend razmjera kojih jest i uspio je potvrditi među fanovima zašto je to tako.
Foto: Luka Antunac
U ovom trenutku ubacuje se naš kolega fotograf Luka Antunac koji je ovako opisao Viagra Boyse i Deadletter:
Viagra Boys je jedan od onih bendova koje jednostavno morate zavoljeti na prvu. Iako izgledaju kao odbjegli zatvorenici ili punk rock luzeri, oni to svakako nisu. Šveđani su nas za svoj premijerno hrvatski nastup počastili brutalnom svirkom nabijenom teškim basevima i punk rock riffovima. KAJ IMA ZAGREBEEE!!! Bile su prve riječi karizmatičnog pjevača Sebastiana Murphyja koji je svojim opijenim stasom zabavljao publiku. Pohvalio se i kako zna nekoliko naših sočnih psovki koje je usputno dobacivao publici, no na kraju su ipak prevladali izljevi ljubavi. Koncert su otvorili s hitom “Ain’t Nice” te time opisali putanju večeri kroz idućih sat i pol vremena. Treba svakako naglasiti zvuk bass gitare koji se stopio sa svima na festivalu i kroz pjesme rastao u plesnu hipnozu. To su bili prsti alfe i glavnog motora benda basiste Henrika Höckerta čiji izgled podsjeća na utjerivača dugova. Pretpostavljamo da Murphy ne zna gdje je došao pa je publici postavio pitanje “Kakvu vrstu alkohola ovdje pijete?”, ubrzo je dobio jednostavan odgovor “Rakija!” te dobio malu bočicu nalik na unučića. Olako je bez razmišljanja potegnuo u sebe, no po reakciji mu i nije baš najbolje sjelo te je počeo pljuvati. Spomenuli smo da zna naše psovke, pa je tako sam sebe nazvao “pi*kicom” te se ispričao za svoj neuspjeh. Naravno, to nije umanjilo njegove vokalne sposobnosti, a bend je ubojito eksplodirao u veliku zatvorsku pobunu. Letjele su pive, plesao se blatnjavi znojni pogo i sve što priliči jednom festivalskom ugođaju. Izašli su na bis i oprostili se s pjesmom “Return to Monke” čiji tekst možda i najbolje opisuje trenutno stanje u svijetu “Leave society, be a monkey”. Nadamo se da nećemo dugo čekati njihov povratak.
Foto: Luka Antunac
Za kraj prvog dana na hidden stageu nas je čekala prava poslastica iz Yorkshirea te odličan nastavak na Viagra Boyse. Deadletter je energični šesteročlani post punk bend koji s notom jazza stvara pravi plesni pogo za one najizdržljivije u 1 ujutro. Kombinacija gitara, bubnja i saksofona u njihovoj glazbi podsjeća na Talking Headse koje vješto spajaju s pristupom punka. Glavna zvijezda benda je pjevač Zac Lawrence koji svojim izgledom podsjeća na mladog Micka Jaggera. Zac je stvarno odličan frontmen te je svojom pažnjom i kaosom kupio sveprisutne. Skakao je i penjao se po opremi, a u par navrata je ušetao među publiku i u pratnji benda propovijedao tekstove. Također je svojim epileptičnim plesnim pokretima podsjećao na pokojnog Iana curtisa iz Joy Divisona. Deadletter je zaslužio bolji vremenski termin koncerta na festivalu, a mi se nadamo nekom samostalnom koncertu za potpuni doživljaj. Sve u svemu, jako dobro zatvaranje prvog dana INmusic festivala.
Komentari preko Facebooka