Prvi puta, Ice-T posjetio je Zagreb još ratne 1994. nastupajući s Public Enemyjem. Potom je 1997. uslijedio prvi Body Count nastup, da bi se potom 21 godinu čekalo na saunu u Boćarskom domu, a sva je sreća za fanove thrash/rap metala da je do novog druženja prošlo samo šest godina. LAA je, baš kao i prošli puta, bio glavni organizator, a sva je sreća da se ono dogodilo na otvorenom, na Šalati.

Predgrupa za brojače trupala bio je američki Slope, relativno mlad sastav koji je svoju anonimnost i očito naslanjanje na RATM/RHCP uvelike nadomjestio energičnim nastupom. Kombinacija agresivnijeg crossovera metala i funka u pola sata bila je solidan warm-up za nešto ipak mirnije, a opet nabijenije glavne zvijezde večeri.

Ni minuta nakon 21:30 nije prošla, a ekipa Body Counta počela je, uz zrno kasniji izlazak Ice-T-a, izlaziti pred okupljene uz očekivano odobravanje prilično ispunjene Šalate. Zanimljiv dodatak je njegov entourage u vidu supruge Coco i kćerki, koje propisno bengaju na sve težine koje BC odašilje sjedeći u stolicama odmah pored bine.

Sukladno Body Count estetici, ratobornoj u liniji najjačih west-coast rap antiestablišment komentatora, nastup Body Counta je započeo puštanjem “Civil War”, koja u autoritativnoj maniri govori o zatvaranju zemlju uslijed prijetnje nacionalnoj sigurnosti. Koncert je započeo s “Body Count’s in the House“, prikladnim uvodom koji je postavio ton večeri. Nakon toga, bend je prešao u moćnu obradu Slayerove “Raining Blood” i “Postmortem“, odajući počast svojim thrash-metal utjecajima.

“Bowels of the Devil” vratio je sirovu intenzivnost svojim mračnim, zlokobnim rifovima i Ice-T-jevom hrapavom vokalu, a teme društvenog propadanja i moralne dekadencije navijeke imaju prođu u live nastupima, tim više ako su, kao kod Body Counta, lirička suština diskografije. Uslijedila je oštra “There Goes the Neighborhood“,  koju su slijedile “The Purge” i “Point the Finger” sa svojim dubinskim porukama. “Manslaughter” i “Necessary Evil” nastavili su u istom tonu, žustrim kritikama uz agresiju hardcore metala.

Ice-T je potom stavio čarapu na glavu, zaronio u um osobe pomračena uma i izveo “Psychopath“; potom “No Lives Matter” koja izravno adresira sistemski rasizam u američkom društvu, nešto protiv čega se T agresivno bori aktivizmom na sebi svojstven, oštar način. Priupitao je potom ima li punk-rock fanova te izveo obradu Exploitedova trolista”War / UK 82 / Disorder“, da bi se koncert vratio na agresivne crossover metal tračnice uz “Drive By” i posebice “Talk Shit, Get Shot“, prilikom koje je izveo svoju devetogodišnju kćerku Chanel, a koja je vrištala refren uz njegovog hypemana. Za kraj regularnog djela koncerta uslijedila je vječno kontroverzna i podjednako agresivna “Cop Killer“, da bi potom najslavniji reper među metalcima i vice versa pojasnio kako je vrijeme za virtual encore za vrijeme kojeg će on i bend pozdraviti publiku i fingirati odlazak, ali će se zapravo svjetla ugasiti, publika će ih dozivati, a oni će samo nastaviti s nastupom nakon minute mraka. Ovaj tobože komičan trenutak uistinu više govori o njegovim godinama (66, koliko god teško povjerovati) nego o ičemu drugom, što je i sam rekao.

Za bis su nas Body Count počastili s tri pjesme, “Born Dead“, “This is Why We Ride” te moćnom, atipičnom obradom Pink Floyda “Comfortably Numb”, da bi se potom, ovog puta zapravo i bez pokušaja komedije, pozdravili s prisutnima.

Mislim, činjenica je da bendu fali mladenačke energije i to nije nešto što se treba očekivati od ljudi koji su preko 30 godina u biznisu. Činjenica je i da Ice-T na momente izgleda poput dinosaura, u nesrazmjeru s onim što propovijeda preko mikrofona, pozivajući ljude na žestoke šutke i propagirajući svoje pošalice, ali svejedno je jak moment gledati ponajjači rap-metal bend u povijesti uživo i to se ne može osporiti. Vidjelo se da ih ljudi vole, Ice-T je unatoč svemu i dalje karizmatična ličnosti i uvijek će kao takav biti dobrodošao zagrebački gost. Do sljedećeg druženja.