Ponajviše Kraftwerk, zatim Holger Czukay i Damo Suzuki (Can), kao i članovi drugih bendova njemačke eksperimentalne psihodelije i avangardne proto-elektronike, primjerice, Popol Vuh, Tangerine Dream, Ash Ra Tempel, Amon Duul, Embryo, Neu! – zaista je teško nabrojati sve te bendove kozmičkog-space rocka na švapski način – bili su glavni krivci zašto sam se u jesen 2017. odlučio više pozabaviti fenomenom krautrocka.

Uzelo je to maha i kojih mjesec dana života, u aktivnom proučavanju, preslušavanju albuma i fenomenološkim istraživanjima unutar kojih sam imao mogućnost kvalitetno srasti s idejama koju su ti, uglavnom zapadnonjemački, komunalni umjetnici i hipiji zagovarali krajem 60ih i početkom 70ih.

Jedan od takvih bio je i sinoćnji gost Močvare – Hans-Joachim Roedelius. Moram priznati, prošle je vremena otad i puno se imena u glazbi općenito izmiješalo, ali me izrazito razveselio događaj Močvare na Facebooku kada sam shvatio da se radi o čovjeku zaslužnom za kultne krautrock bendove kao što su Harmonia i Cluster.

Ujedno sam shvatio da će to vjerojatno biti i najstariji čovjek kojeg ću slušati uživo, budući da Roedelius ima nepunih 90 godina. I začudo, još je izrazito vitalan i lucidan za svoju dob, na trenutke i autoironičan i humorističan. Cijeli nastup započeo je njegovim pozdravom uz donošenje crvene ruže, da bi ubrzo potom shvatio kako nema svoje naočale te je to doznačio nekome iz pratnje/obitelji izazvavši, vjerojatno potpuno nenamjerno, pošalicu oko toga.

A nakon toga, sve što je uslijedilo, nipošto nije bila šala. Svojim virtuoznim sviranjem klavira, sintića i manipuliranjem matrica preko svog MacBooka (impresivno za osobu od 90g) stvarao je ambijentalne zvučne kolaže popraćene vizuale koji su odavali jezovito ugodan, pomalo kafkijanski ugođaj, budući da su prikazivale premetanje raznih ladica i motiv beskonačnih crno-bijelih stepenica. Na jednoj izvedbi, bio je popraćen i saksofonistom, za kojeg je teško reći radi li se o suradniku ili članu obitelji. Teško je to sažeti u nekakav smislen koncertni report – ovo je bila lagana glazbena terapija, nenametljiva, suptilna, sasvim lagana, bez nekog jasnog početka i planiranog kraja, stoga se i ne osjećam dužan, u nekoj mjeri ni spreman, ulaziti u specifikume.

Po završetku ovog sjedećeg iskustva, Roedelius se zahvalio prisutnima i šaljivo najavio svoj novi dolazak, da bi ga netko iz publike podsjetio da predstavi radove kćeri Rose, vizualne umjetnice s čijim je spomenutim kolažiranom video-instalacijama nastupio te zbog čega je koncert bio najavljen kao “Roedelisu & Roedelius“. Dodatno je najavio da će se prodavati nešto njegovih ploča i materijala te pristojno pozdravio. Teško je znati što očekivati od čovjeka takve bogate karijere i preko 100 objavljenih albuma najrazličitijih žanrovskih aranžmana, ali zanimljivo iskustvo. Uistinu, simpatičan doživljaj općenito, baš onako kako naslov veli – kratak, ali sladak. I nemojte ovo “kratak” shvatiti kao kritiku – čovjek ima 90g i svakako je veselje imati priliku vidjeti jednu ovakvu ličnost uživo.